Ljubo R. Weiss: Drugi dio Dnevnika za Radio stanicu Slobodna Europa

4.5.2009.,ponedjeljak

I danas sudjelovao u FB raspravi o studentskim i radničkim protestima, i nailazim na one koji u svemu vide «buru u kahlici vode» i pesimistički zaključuju da ostajemo u močvari. Dio studenata vraća se u klupe, navodno u Splitu, jedino se drže nepokolebljivo studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, mada i tu je već očita podjela na one «nepopustljive» i one koji kažu dosta je bilo prosvjeda. Navodno su i profesori FF okrenuli prosvjednicima -studentima leđa, a ministar Primorac osniva povjerenstvo koje treba ispitati motive prosvjeda i ponuditi model studiranja u kojem će se školarina vezati za uspjeh, uz razvijen sustav stipendija i drugih pomoći talentiranim a siromašnim studentima.

    Na jednom portalu nalazim podsjećanje da je prije 29 godina umro «drug Tito». Iznenađujući su dijametralno suprotni komentari o ovom političaru i državniku- «ne rodio se. više nitko sličan» do «nikad nitko, on je najveći».Sam bih trebao više prostora da obrazložim pogled na Tita. An passant, za vrijeme života i njegove vladavine, iako blizu vlasti (aparatčik u Soc. savezu) znao sam govoriti o šest  njegova minusa i šest plusova, čak dosta glasno i jasno. Danas, gledajući tzv. nasljednike u državicama nastalih na prostoru  ex-Jugoslavije, uz pokoju kardinalnu i teže oprostivu Titovu grešku, držim ga ipak svjetskim državnikom  sredine i druge  polovine XX stoljeća, posebno zbog njegova antifašizma i antistaljinizma.

   Utorak, 5.5. 2009.

   Dan prolazi u znaku nekoliko vijesti, a ključna mi se čini ona kako studentski bunt ipak postupno jenjava. S druge strane najavljeni su prosvjedi sindikata javnih službi za 12.5. pa neće biti mira, čini mi se, dok vladajuća garnitura «ne uzme šešir».Najuporniji su studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a rektor im pokušava doskočiti organiziranjem nastave na osam lokacija. Večeras plenum studenata FF treba odlučiti da li će ometati nastavu i na alternativnim lokacijama i ustrajati na svojim zahtjevima o besplatnom školovanju za sve. Sjećam se 1971. i kako se nalaze načini da vlast doskoči studentima-buntovnicima. U Zadru se umalo dogodio incident kada je policija zapriječila ulaz studentima-prosvjednicima u Muzej antičkog stakla, no tek na intervenciju ministra Kalmete to im je odobreno. «Znanje nije roba», «Obrazovanje nije na prodaju» neke su od parola  nemirnih studenata. Čini se  da će doći do smirivanja, iako čitam i pismo poznanika  Borisa Budena ( iz bečkog razdoblja) «Doniram argument» kojim u osnovi brani studentska stajališta.

    Druga vijest je oružana pljačka banke u Sesvetama u kojoj je mecima dvojice pljačkaša ubijen jedan  mladi policajac, a četvorica ranjena. Ono što je rak-rana Hrvatske očito ostaje rak-ranom - kriminalno podzemlje je i dalje aktivno, ono što je na neki način začeto u tzv. Domovinskom ratu, van kontrole oficijelne hrvatske vojske ili sporadično i u njoj, egzistira sve do danas: ustraši, opkoli, pucaj, ubij, opljačkaj. U ime političkih ideja, u ime države ubojstva nisu ubojstva, rat je užas koji se pokušava racionalizirati . Krleža je pisao: «Rat gasi polagano svjetiljke, i one po ulicama i one u glavama, rat zamračuje pamet podmuklo i postojano..» Nažalost, ono što se zove «vijetnamski sindrom» u Hrvatskoj traje do danas, nekada miran «beli Zagreb grad» pretvara se u nesiguran grad i hrvatsku metropolu ubojstava i oružanih pljački. Pričali štogod htjeli o socijalističkim vremenima, ali javna sigurnost bila je daleko veća nego danas, i kapitalizam nam je donio i onu drugu, tamnu stranu: moj lepi i siguran Zagreb postaje neka vrsta Chicaga, a Hrvatska eldorado za nasilnike svih vrsta. Možda je i dobro što se ne mogu toliko kretati da bih posjetio Zagreb - sigurno bih se razočarao onime što bih tamo vidio. Ovako ga imam u koliko-toliko lijepu sjećanju jer ne bez razloga neki ga zovu i dalje «mali Beč». Samo što je veliki Beč daleko sigurniji nego «mali Beč»!

    Veselinu Šljivančaninu, optuženom za poticanje ubojstava ranjenika vukovarske bolnice koji su ubijeni u masakru na Ovčari povećana je kazna na sudu u Haagu s pet na 17 godina zatvora. Nemam uvid u sudski spis pa nerado komentiram sudske presude, ali kao protivnik rata, sklon sam, kada se dokaže, drastičnim kaznama za ratne zločine. Jedino se ipak pitam kako jedan te isti sud odmjeri prvo kaznu od pet godina, a poslije - 17!??Čini se da koliko god govorili o nezavisnosti sudova, ona ipak ne postoji - političke okolnosti, mediji, odvjetnici, lobisti i sl. činitelji su koji utječu na konačnu presudu. Ali, ponavljam, mada generacije slabo pamte, oštre kazne za dokazane ratne zločine, trebale bi biti određeni činitelj odvraćanja. Jer, ZLO koje ratovi donose, dugotrajne posljedice (do nekog novog rata???) stravične su i mislim da će tek doći vrijeme kada ćemo shvatiti da  nam je, na jugoistoku Evrope, rat nametnut od političara koji su se u kratkom vremenu premetnuli u «gospodare rata». Slobodan Milošević bio je  gospodar rata broj jedan, a ni Tuđman i Izetbegović nisu previše zaostajali za njim! Ovakva ocjena u Hrvatskoj je heretička i ispisati je znači svrstati se u «neprijatelje Hrvatske i hrvatskog naroda». Ali, ako težimo demokraciji, uzmimo to kao manjinsko mišljenje pa bilo ono i, za sada, «neprijateljsko» i možda glupo. Jer, kako će od nekih biti proglašeno glupim što je meni opet glupo, sjetio bih se ponovo Krleže: «Ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pa ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, neće ni sam biti pretjerano nadaren umom!»

Koliko se sjećam, i sam Krleža ratovao je veći dio svog života - baš - protiv gluposti! 

   Srijeda, 6.5.2009.

   Da bi se zadržala vitalnost držim da je ključno osjećati pozitivne impulse koji dolaze od mladih. Radeći u knjižari u Beču, iako su to bila vremena izbjeglištva i siromaštva, oduševljavali su me mladi s obližnjeg Slavističkog instituta, željni znanja i savjeta kao i drugi mladi koji su dolazili na književne večeri i druženja u knjižaru. Imao sam čast ugostiti na duženjima ili sijelima, i  Milu Dora, Bogdana Bogdanovića, Ivana Ivanjija, Igora Mandića, Slavenku Drakulić, Filipa Davida, Vidu Ognjenović, Luju Bauera, Mileta Stojića, pokojnog Aliju Isakovića,...i mnoga druga značajna imena kulture,znanosti i politike. Bila je to oaza, okupljalište ljudi koji su željeli ugodno druženje i intelektualne razgovore. Najviše me radovalo kada bi se u publici našli mladi ili mlađi. Evo, i sada, u ovim godinama trećeg doba  raduje me Svetlana Spajić, apsolventica engleskog i španjolskog, pjesnikinja, čiji mailovi su  ohrabrenje, mladenačka emocija i znatiželja. Drago mije da sam je uspio uvjeriti kako piše odlične pjesme i da je vrijeme da ih počne objavljivati. Tako je u zagrebačkom židovskom časopisu «Ruah Hadaša» zajedničkim naporima, ali i razumijevanjem Sonje Samokovlije, urednice, objavljena njena pjesma «Pod maslinom, za istim stolom», na srpskom, pjesma mirotvorna i posvećena - Izraelu. Siguran sam da će se za ovo ime tek čuti u pjesničkim i književnim krugovima jer pjesme koje čekaju na objavljivanje također su majstorija mladenačkog uma i talenta.

    U poštanskom sandučiću nalazim pošiljku iz Zagreba - poslala mi je knjigu poznata judaistica i književnica Jasminka Domaš, naslova «Rebeka u nutrini duše», s pogovorima Filipa Davida i Davida Albaharija. Čitam je dijagonalno, kasnije ću detaljno, i očigledno je kako autorica uspješno slika stradanja židovskog naroda, upućena u temu do najsitnijeg povijesnog detalja. Pišem mail  zahvaljujem se, a prva rečenica poruke glasi: «Dvije su muke   starosti: jedna je kada čovjek počne zaboravljati, a druga, kada čovjeka počnu zaboravljati. Nisi me zaboravila, obradovala si me.» Zavidim joj na koncentraciji i disciplini koja mi nedostaje, a ona je rezultat i njenog intenzivnog proučavanja židovske mistike. Nismo se ponekad slagali oko nekih pitanja, ali starost je vrijeme kada možemo i moramo opraštati, više se razumjeti. Zamalo sve mogu razumjeti i sklon sam oprostiti osim jednoga - antisemitske, šovinističke i rasističke ispade, nerazumijevanje povijesnih činjenica, njihovo zlonamjerno interpretiranje. Ona se svojevremeno vrlo hrabro nosila s tim devijacijama kao novinarka Radio Zagreba i aktivistkinja u židovskim krugovima.

                                            (završetak za 7 dana!)