Hoću, neću

Vi odlučujete - posljednje su riječi kojima završavaju referendumske video poruke naših visokih državnih dužnosnika. Glas im je odlučan, stav siguran, izraz lica ozbiljan; ali u očima im se vidi strah. Ipak je ovo demokracija i narod bi na kraju mogao upropastit sav dugogodišnji trud koji je uložen u jednoj teškoj diplomatskoj borbi za europsku Hrvatsku. Razlog je opravdan, jer, samo nekoliko dana prije odluke, jedno pitanje i dalje ostaje visjeti u zraku: hoće li ulaskom u Europsku uniju Hrvatska izgubiti svoju slobodu, suverenitet, samostalnost, neovisnost... i sve one političke atribute koji pobliže opisuju naše neotuđivo pravo na vlastito samoupravljanje?

Što se mene osobno tiče, ja nemam dileme. Hrvatska niti danas nije slobodna, suverena, samostalna i neovisna država, a to će još manje biti kada uđemo u EU. Ali za razliku od većine građana kojima je to razlog da zaokruže PROTIV, meni je baš to argument da glasam ZA. Naime, ako postoji ijedan pravi razlog koji, po meni, ide u prilog našeg ulaska u EU, onda je to upravo gubitak pune slobode, suvereniteta, samostalnosti i neovisnosti. Onaj tko misli drugačije naprosto ne poznaje povijest Hrvata - malog perzijskog naroda koji ne zna vladati sam sa sobom, i tek u okolnostima diktature pronalazi svoj mir i spokoj. Doduše, sve je relativno, ali činjenice govore da je biti svoj na svome za nas Hrvate uvijek bilo pogubno.

U početku kada bijaše Riječ nama je dodijeljen jezik koji smo već od prvog dana morali dijeliti sa Srbima što je kasnije dovelo do niza povijesnih dobrosusjedskih nesporazuma. Ali, čekajte, malo sam ubrzao...to je u biti već kraj priče. Početak je bio još gori.

Kada smo, tamo negdje sredinom sedmog stoljeća, onako puni slobode i entuzijazma, konačno pronašli svoju domovinu, tu smo zatekli razne nacionalne manjine, takozvanih domorodačkih plemena, koje je trebalo asimilirat. Međutim to nije bilo sve. U to vrijeme imali smo problema s vragom jer tada još nismo bili kršćani pa nije bilo govora da nam papa prizna državu. Tek  879. godine, kada je knez Branimir primio svetu pričest, dobili smo blagoslov tadašnjeg pape Ivana VIII. Ali to nam nije puno pomoglo. Bratska nesloga potresala je mladu Hrvatsku državu tako da svoju prvu političku slobodu, samostalnost, neovisnost i suverenost, zaključujemo okrutnim ubojstvom kralja Zvonimira koji u trenutku smrti baca tisućgodišnje prokletstvo na vlastiti narod.

Slijedeću priliku da budemo potpuno slobodni, samostalni, neovisni i suvereni, dobili smo tek 10. travnja 1941. u zamjenu za veći dio Dalmacije i neke posebne političke ustupke, proistekle iz Pristupnog ugovora sa Silama Osovine. Na svu sreću, hrvatski puk na vrijeme shvaća da je riječ o teškoj izdaji te masovno okreće leđa okrutnom fašističkom režimu i stupajući u redove antifašističke koalicije ispire ljagu sa svoga imena.

U treći pokušaj da postanemo slobodni, samostalni, neovisni i suvereni, upustili smo se na temelju odredbe Ustava SFRJ koji nam je garantirao pravo na potpuno osamostaljenje ako jednoga dana to poželimo. Htjeli smo mi to još i ranije, ali se drug Tito nije sa tim slagao pa smo to odgodili do poslije njegove smrti. Dan konačne odluke došao je u proljeće 1991. kada smo se referendumskom odlukom opredijelili za samostalnu i neovisnu državu. Od tada je prošlo 22  godine. U tom periodu razmontirali smo cijelo gospodarstvo, rasprodali svu imovinu, doveli stanovništvo na rub egzistencije, i sada ne znamo što bi sami sa sobom.

Dakle, ako je briga o pitanju ZA ili PROTIV ulaska u EU jedino vezana uz strah da ćemo ponovo izgubiti stečenu neovisnost onda je to potpuno nerazumno jer nama je prijetnja upravo vlastita sloboda koju smo uvijek koristili na vlastitu štetu.

Naravno da je Europska unija jedna interesna ekonomska zajednica u kojoj države članice gube na opsegu vlastite suverenosti, ali inventura naše hrvatske povijesti, zaključno sa činjeničnim stanjem na današnji dan, jasno pokazuje da su naši najveći gubici proporcionalno rasli s porastom stečenih sloboda. Stoga treba jasno reći kako ovaj sasvim realno očekivani gubitak samostalnosti i suvereniteta, nije razlog da se glasa PROTIV,  nego upravo ZA.

Ja ću, međutim, ipak  glasati PROTIV, ali to nema nikakve veze sa ovim strahom koji mori Hrvate. Moji razlozi naprosto su načelni. Globalna politika  Europske unije u suprotnosti je sa Deklaracijom Pokreta nesvrstanih koja je, prema mojem shvaćanju politike, još uvijek aktualna i predstavlja najpravedniji globalni političko-ekonomski koncept jednog uređenog svjetskog poretka, kojemu je, usput rečeno, upravo jedan Hrvat postavio temelj.

Stoga Hrvatsku kao deklarativno slobodnu, suverenu i neovisnu, ali realno kolonijalnu zemlju pod indirektnom upravom stranog kapitala, vidim ipak radije u nekom novom (starom) nesvrstanom pokretu kolonijalnog otpora, nego li u jednoj podmuklo-imperijalističkoj Europskoj uniji.

Ali nemojte me držati za riječ, možda se na kraju i ja predomislim, jer još nisam proučio poglavlje o tržištu nekretnina. To mi je veoma bitno, pošto planiram prodati stan. Ako vidim da bi mi u slučaju hrvatskog pristupa vrijednost cijene porasla za barem tristo eura po kvadratu, onda ću i ja glasat ZA.

Kolumna Priroda društva s portala Moja Rijeka