Poslan: 18.08.2008 u 15:03

Jaca, neodoljiva i jedinstvena Jaca, čega se god taknete - pjesma je; i ovo vam je čitanje moje pjesme "Dođi" - pjesma! Pjesma ush*tna i uzavrela koja, po tko zna već koji put, potvrđuje i vaš senzibilitet u odabiru srodnih vam duša, i vašu pjesničku izvrsnost!

Ne zaboravite da ste, opisujući postupnost ulaska u esenciju mojih senzualnih vibracija u ono vrijeme "kada se travke utapljaju / u krvi korijenja" i "kada se leptiri kolju / ulovljeni u zamke vlastitog ludila ...", napisali izuzetnu pjesmu u prozi!

Uvelike vam se zahvaljujući na ovoj i ovolikoj iskrenosti, dopustite mi da vam se pokušam odužiti i još ponekom svojom pjesmom iz razdoblja mi mladenačkih ljevenih čeznuća, sjajna naša poeteso!

Poslan: 18.08.2008 u 15:50

Jaca wrote:     Akorde, čitala sam vašu pjesmu "Dođi". Čitala sam je jedanput, dvaput, petput, desetputa... Čitala sam je na brzinu da vidim o čemu pišete, čitala sam je polako da mi se riječi osvijeste i zakotrljaju preko usana. Čitala sam je po danu, čitala sam je prije spavanja. Čitala sam je ranom zorom, prije nego što bih nastavila sa svojim knjigama. Čitala sam je u sebi. Čitala sam je tiho i prigušeno. Čitala sam je naglas. Čitala sam je, čitala ...... i polako ulazila u pjesmu.     Bila sam svjesna tog svibnja kada je priroda puna euforije svoga bivstvovanja i kada se čini da će se sve rasprsnuti od napregnutosti, sokova, krvi.     I zatim zov, rika, vapaj, jauk, potreba, želja... sve ovo opredmećeno u samo jednoj riječi - dođi.     Dođi. Čekam te. Te tako dvije lijepe riječi. Tako pune. Jer samom susretu prethodi čekanje. Kakvo? Vaša pjesma sve kazuje. Ne želim i ne mogu ga prepričavati.     Čitam vašu pjesmu, već više dana je čitam i nisam sigurna da sam je do kraja pročitala.

Dična pjesnikinjo Jaca,

neka i na ovoj stranici ovaj vam post, odnosno ova vam pjesma u prozi, bude razlogom za postavljanje i ovih nekih ljuvenih stihova iz mlađahna mi onog vremena:

            NEKA

Neka ribe tvojih pokreta

zalutaju u mreže mojih pogleda.

Neka zvijezde tvojih očiju

zatrepere na nebu moje tame.

Neka vrbe tvojih ruku

procvjetaju na obali moga sna.

Neka jele tvoga struka

zašumore na proplanku mojih dlanova.

Neka sjenice tvoje dobrote

slete na ogoljele grane moje samoće ...

           KAD BIH ZNAO

Kad bih znao da si zrnce bisera,

sišao bih na dno mora.

Kad bih znao da si napadnuta košuta,

banuo bih među lavove.

Kad bih znao da si lastavica,

dozvao bih proljeće.

Kad bih znao da si snježna pahuljica,

ugasio bih sunce.

Kad bih znao da mi dolaziš smrznuta,

zapalio bih vatre na dlanovima ...

            DOĐES LI ...

Dođeš li u zoru moga bola,

granut će sunce.

Dođeš li među zidove mojih noći,

zaklat ćeš tamu.

Dođeš li s nebom u očima,

postat ću ševa.

Đođeš li s golubovima na grudima,

postat ću streha.

Dođeš li na otok moje samoće,

bit ćemo ti i ja, i sve ostalo ...

Poslan: 18.08.2008 u 16:32

   Čitam vas i čitam vas, i opet vas čitam – i opet uživam! Ma, nije uzalud Bog (ili, tko god) stvorio čovjeka i podario mu moć da piše poeziju!

Poslan: 19.08.2008 u 00:02

Uzlud pokušavam postaviti novi post, dobri naš pjesniče Ivice. Oprosti, stoga, rabu Božjemu, što je primoran konstatirati da je ipak nečastivi tu negdje blizu nas!

Poslan: 19.08.2008 u 02:12

Evo, sve do sada pokušavam, računajući na ovaj mi jedan slučajno propušten post, svoj novi post presložiti i preustrojiti, zapravo, direktno ga ukucati u prostoru za postove, ali onaj nečastivi netko raspištoljio se SPAMOM upozoravajući me da sam gost i da nemam pravo postavljati linkove na forumu.

Stoga bih onom nečastivom poručio: dabogda mu se SPAM, s leglom zmijurina, ispod jastuka naselio!

Poslan: 19.08.2008 u 03:48

Ej, ono se kaže: kud će suza neg' na oko, a mi bismo rekli: kud će naš vrli poet Ivica neg' k svome jatu – da nam, radostan, saopći kako je uvijek uz nas i kako nas čita, i kako, čitajući nas, uživa ...

I mi smo uz tebe i s tobom, dragi duše pjesnički, do vjernosti! Jer smo s tobom uvelike sigurniji i raspjevaniji; i bit ćemo sve dok se  tako osjećali budemo, i sve  dok s nama budu: i plemenitaš naš Branko, i Pivas, zanosni onaj pjesnik iz Krešimirova grada na moru; i svi oni koji nikad ne zaboravljaju sa sobom ponijeti dušu prepunu cvjetova dobrote i ljubavi ...  

Poslan: 19.08.2008 u 14:44

Ma, nije to nečastivi, dobri naš Akorde, to su samo mali, prolazni, problemi u ovom silnom softverskom i hardverskom labirintu koji nam omogućava da, ipak, više-manje redovito, korespondiramo, izmjenjujući lijepe riječi. Nitko od nas nije imun na to, svakom se povremeno pokaže "bosanski grb" s porukom "Ne možeš ostaviti poruku, tko si ti, ne poznajem te!" ili sličnom.

Puno više muče me osobni, privatni, problemi zbog kojih gubim volju družiti se s vama i vašom divnom poezijom.

Poslan: 19.08.2008 u 15:30

Poštovano društvo s foruma. Čitam i iščitavam i po nekoliko puta Vaše prekrasne pjesme i poruke koje pišete. Do sada se nisam trudio objasniti neke dileme oko mojega imena, ali vidim da bih to sada trebao učiniti. Poštovani Akorde i ostali koji ne znate. Ja nisam plemenita roda, već obični pučanin. To što pišem dva imena je čisto iz praktičnog razloga. Naime u mome mjestu ima nas nekoliko imenom i prezimenom, Branko Rakijašić, ali sam samo ja kršten imenom Mihovil. Pa da ne bi bilo zabune tko stoji iza pjesama koje sam napisao i objavio na forumu, potpisujem se sa dva imena. Osim toga u današnje vrijeme ima dosta poznatih ljudi koji to čine, zar ne? Od sada me, molim Vas lijepo, oslovljavajte samo sa Branko, biti će to dovoljno. Pozdrav.  

Poslan: 19.08.2008 u 16:19

Zahvaljujem se prijatelju i kolegi Ivici po peru na ovako meritornom i stručnom objašnjenju ovih mi najnovijih tegoba u svezi s postavljanjem posta na forumu.

Naravno, teško mi padaju razlozi za njegovo turobno raspoloženje koje ide toliko daleko da, eno, čovjek gubi volju i družiti se s nama! Šteta! Velika i nepredvidiva šteta! Kao da time naviješta totalno rasulo među nama. Jer, Ivica je ovdje, na ovoj svojoj arci – neprikosnovenim kapetanom koji me podsjeća na onog kapetana iz poznate Mihalićeve pjesme „Pristajanje“, u kojoj pjesnik reče kako sve ovisi o raspoloženju kapetana; pa, ako mu za lulu ponestane duhana, taj je kadar i uz trafiku pristati.

Ali, duboko sam uvjeren, kao što ste, sklon sam vjerovati, i svi vi suputnici Ivičini i moji, da će ovaj naš i mudri, i neustrašivi netoplovac hrabro izbjeći sve Scile i Haribde, i da će se, poput svog davnašnjeg prethodnika, sretan i rasterećen problema koji ga trenutačno tište, vratiti svojoj forumskoj arci, koju je, inatom i pravednim gnjevom nošen, inaugurirao nazvavši je „Poezija za srce i dušu“ ...

Samo hrabro, kapetane! Tvoja te posada čeka, i uvijek je sprema slijediti te ...

Poslan: 19.08.2008 u 19:56

Branko wrote: ... Poštovani Akorde i ostali koji ne znate. Ja nisam plemenita roda, već obični pučanin. ... Od sada me, molim Vas lijepo, oslovljavajte samo sa Branko, biti će to dovoljno. Pozdrav.

Poštovani pjesniče Branko,

oprostite mi što sam Vas, u nešto tradicionalnoj maniri pisanja, oslovio plemenitašem, a što Vam se, kako vidim, nije ni iz daleka svidjelo. Žao mi je. Očito ste uzeli krajnje bukvalno riječ plemenitaš koja, inače, može biti višeznačna, pa u svojoj dekorativnoj formi može označavati i obična pučanina kao plemenita i dobrohotna čovjeka, a što Vi, po mome dubokom uvjerenju, i jeste!

Dakle, ovako stvar stoji s tom riječju:

U Velikom Anićevu rječniku riječ plemenitaš je „seljak koji je stečenim privilegijama oslobođen kmetske zavisnosti od feudalnog gospodara.“ Prema tome, i pučanin, u prenesenu značenju, plemenitašem može biti; pa tako i Branko M. Rakijašić, i to

bez obzira na ono mu M između čestita imena i prezimena!

Nadalje, evo tom tumačenju u prilog i ovih nekoliko primjera s neta u kojima se (primjerima) zorno dade vidjeti kako se riječ plemenitaš ne upotrebljava samo kad su u pitanju velmože ili vlastela:

Xandijev blog

... za moje uvažene plemenitaše: karlo pl. meršnik i blaža pl. relju uvaženom plemenitašu pajdašu karlu : wave očekujem da dođeš svaki dan (ko i ja) ...
xandum.blog.hr/ - 36k –

Vidjeste li, poštovani Branko, bloger je, uz ostale, i svog pajdaša Karla oslovio plemenitašem! Dotični se Karlo zasigurno nije ogradio od takva tituliranja.

PunMiris / Rodjendan!

Pa Sretan Rođendan plemenitašu naš, i dobar Rođendanski ulov ! 16 32 32 32. rock gloria so , pick up side.... if you dare superglad. Offline ...

Ista je stvar i ovdje s čestitanjem rođendana! Treba li što dodati?

 RKGERONIMO

a kaj, naše race nisu jestive? plemenitašu, provociraš. a kad smo kod toga i ja ..... Kad u toj silnoj strci naši vrli organizatori (čitaj dezorganizatori) ...

Opet, i opet ista meta i isto odstojanje kao i u Vašem primjeru! Samo s tom razlikom što je ovdje riječ plemenitaš upotrijebljena s prizvukom ironije. U mome slučaju to nije bilo tako!

Zmago Jelinčič dobio zavidnu petinu ukupnog fonda glasova

A propos, tu titulu plemenitaša Zmago je vjerojatno zavrijedio kao odani vojnik UDBE, prije devedesetih, kad je svojim marljivim radom u tuđini 'cinkao' ...

U ovom pak slučaju ima i sarkazma u tituliranju izvjesnog Zmaga koji je „titulu plemenitaša zavrijedio kao odani vojnik UDBE ...“ Dakle, i ovdje je izvan svog bukvalnog značenja ova riječ, vrli naš Branko!

virovitica.net forum: malo poezije

Pogledajte još ovaj post, vrli naš Branko! Postavio ga je onaj razvikani Dor 24.02.2008 u 19:14. a glasio je:

„Adama, plemenitosti svijeta, i Templariuse, plemenitašu među pjesnicima, osjećajte se pozdravljeni - srcem vašega iskrenog Dora!“

A na što mu je taj plemenitaš od Templariusa odgovorio:

„Dragi moj Dor... Ignoriraj... ne vridi... pisi pjesme i uzivaj , a onih koji virjedjaju ima jako puno... razlika medju njima i nama je ta sto oni nkad nebi mogli ni dva stiha spojit a kamoli nesto kreativno uraditi... vrijedjat znaju... tracat znaju... nesto drugo... sumnjam...“

Dakle, nije mu, ni izbliza ni iz daleka, zasmetala riječ plemenitaš! Vama, nažalost, jeste!

Bilo bi mi drago, dobri čovječe i poštovani pjesniče Branko, da ovaj moj mali trud nije bio uzaludan, te da sam Vam, pored ostalog, u prikladnu obliku i u dobroj namjeri, uspio skrenuti pažnju da pojedine riječi ne znače i ne moraju uvijek označavati – isto!

Poslan: 20.08.2008 u 01:29

        JER TEBE NEMA

More si beskrajno,

a lađe moje stoje usidrene.

Nebo si modro,

a ptice moje ne lete nikamo.

Proljeće si razlistano,

a stabla moja nisu propupala.

Jutro si srpanjsko,

a ja cvokoćem u sumracima.

Galeb si jedini,

a ja sam vapaj samotne plutače.

         PORUKA PO VJETRU

Rekao sam vjetru:

reci joj čekanja moja na pustoj obali,

reci joj korake moje na dugim cestama,

reci joj dane moje u naručju bola;

sve joj reci, vjetre:

i reci joj sunce u lijesu oblaka,

i reci joj oči u krvi sutona,

i reci joj vrisak na kraju mučenja!

        OBEĆANJE

Obećajem ti:

ne ću prestati tragati bisere

u dubinama tvojih zjenica

i ne ću pomisliti na odlazak

onkraj svjetlosti tvog tijela;

i još ti obećajem:

ostat ću na dohvat tvojih ruku,

na krilima sunca i ljubavi;

ostat ću okrenut

spram tvojoj zvijezdi,

spram tebi stvarnoj

kao istina, kao život ...

Poslan: 20.08.2008 u 15:00

Pa, da, to je ono pravo, poštovani naš Branko! Bitno je da se iz svega ovoga izvuku pouke kako s tim višeznačnim riječima, i ne samo u običnu, svagdašnjem saopćavanju, nego i u domeni poezije.

Treba, dakle, prvenstveno u poeziji, koristeći se slojevitošću riječi i izraza, težiti sažetosti, lapidarnosti, a na uštrb retorike i retoričnosti, to jest, faktografije iliti, kako se to obično kaže, "pričam ti priču"! Ergo, nije svejedno u nekoj pjesmi ili pak u poetskom tekstu napisati: "Poput kamena je tvoja šutnja...", ili: "Kamena tvoja šutnja ...", pošto je potonja metafora uvijek sažetija i prihvatljivija od opširne i manje kreativne usporedbe!

Prema tome, ne bih ipak rekao da je "Mnogo prašine oko potpuno nevažnih stvari ..." Itekako je sve ovo i važno, i značajno kada je riječ o sublimnu i lapidarnu izražavanju!

Poslan: 21.08.2008 u 15:00

jauci iz crnih očiju

izašao sam na ulicu

noseći vrećicu s kruhom i mlijekom

u ruci

i topli pozdrav trgovkinje

na licu

mali dlan

otvoren

hvatao je kišu

velike su oči

ispod mokre kose

jaucima ušutkavale uličnu rasvjetu

hej zašto plačeš kako se zoveš

pitao sam mokro prljavo lišce

iskrivljeno od jada

ako je išta odgovorila

ja je nisam čuo

toliko su glasni bili jauci

iz tih velikih crnih očiju

dao sam joj vrećicu

s mlijekom i kruhom

velikim bijelim kruhom

vrućim svježim mekanim

s krckavom korom

i litru mlijeka

i onaj topli pozdrav trgovkinje

skinuo sam s lica

i njega sam joj dao

vratio sam se u trgovinu

nisu više imali kruha

onaj je bio zadnji

mala je prosjakinja nestala

kući sam se vraćao slijep i gluh

kroz tu hladnu mokru listopadsku večer

devedeset prve ili druge

toliko su glasno u glavi mi zvonili jauci

njenih velikih crnih očiju

nadglasavali su uličnu rasvjetu

i vjerojatno

topovsku paljbu tamo od kupe

Ivica Smolec, 21. kolovoz 2008.

Poslan: 21.08.2008 u 20:50

Bez sumnje, izuzetno je ovo potresan i upečatljiv lirski zapis o uplakanom siromašnom ljudskom stvorenju na ulici neimenovanoga grada, s kojim nas (stvorenjem) autor uspijeva upoznati isključivo preko detalja: mali dlan / otvoren / hvatao je kišu (dok) velike su oči / ispod mokre kose / jaucima ušutkavale uličnu rasvjetu ..., ostavljajući, na taj način, čitatelju dostatno naznaka da lik uplakane djevojčice, kao i pjesnikov nesebični čin odricanja darovanog kruha, doživi u svekolikoj tragici Domovinskog nam rata ... 

Sve moje čestitke, sjajni pjesniče Ivica Smolecu!  

Poslan: 22.08.2008 u 03:28

       I DANAS ŽELIM

Reci, ima li ikakvog smisla

dozivati ptice i misliti na tebe?

Reci, ima li ikakvog smisla

ležati u travi i osluškivati tvoje korake?

Znaš, kako je bilo nekada

kad sam te zamišljao kao božicu

i kad sam te stavljao u okvire snova,

pozlaćene suncem ushićenja.

Ali danas više nije tako,

danas te vidim sasvim drukčiju,

i danas želim ptice tvoje ljubavi

i danas želim travu tvoga tijela!

Poslan: 23.08.2008 u 03:28

      BALADA O OPUSTOŠENOM

             BOLNIČKOM VRTU

Tko mi to može reći

kad su me Cigani već odavno mimoišli

i kad su me hiromanti do dna prozreli

i ne zavirivši u moje dlanove?

A ja bih htio čuti,

a ja bih htio znati:

zašto oblaci krvare u predvečerje

i zašto se ujutro u korotu odijevaju?

Vjerojatno ne znaju

da mi nije nimalo ugodno

kada se probudim bez prisutnosti sunca

na tvrdom ležaju?

Kažem: noćas sam sanjao

da su lopovi iz korijenja čemprese iščupali,

da su borove do zemlje posjekli

i da su jednoj maloj bajami

polomili grane.

Kažem: sanjao sam pustoš

u bolničkom vrtu

i zadrhtao sam zbog ptica.

Poslan: 23.08.2008 u 10:20

Dragi moji pjesnici, tek sam se vratila pa još nisam stigla sve iščitati, ostavila sam si taj gušt za večeras...Koristim priliku samo da vas pozdravim, onako usput raspakiravajući se...

@Akord, tvoje pjesme me ostavljaju bez daha ( uspjela sam pročitati samo Baladu )

Poslan: 23.08.2008 u 17:23

Evo nam i one, čiji je nick Adama ženski oblik muškog imena Adam! Pa, ako se na nj, na Adama, odnosi biblijska istina da je od ljudi najviše čovjek, zašto se, onda, ne bi odnosila i na našu Adamu?!

Dakle, dobro nam se vratila, Adama, koja si od ljudi najviše žena!

I hvala ti na lijepu mišljenju o mojim pjesmama.

Poslan: 25.08.2008 u 05:19

             PLOVIDBA

                   I

Zaplovio sam na pučinu

bez kormila i bez zvijezde na vidiku,

prepušten strastima davnih moreplovaca

i usputnim vjetrovima

koji me kovitlaju u krugu zaborava.             

Kamo plovim, ne pitam se nikada,

misleći da se o tom brine moj dobri anđeo. 

Gdje su luke spokojstva?

Na kojoj strani svijeta cvatu masline

i mirišu naranče?

Ne znam, jer bivam opsjednut

divljinom mora, jer bivam slijep

uslijed valova i krvi u venama.

                 II

Premda stalno plovim nekamo,

svejedno ne stižem nikada.

Svjetionici nade niknu

i katkad procvjetaju na obzorju.

Ne sustajem

i ne pokušavam ustvrditi 

imaju li svjetionici krila

i jesu li ustvari nedostižni.

Plovim, vječito plovim,

a često i pravac izgubim,

jer kompase mojih želja

polome obezglavljeni oceani.

Znam, netko me čeka iza obzorja   

i svjetionici nade iznova niknu

i ja iznova pružam ruke

prema zamišljenoj luci 

u koju sam već odavno trebao stići ...

Poslan: 25.08.2008 u 16:04

Ima nas, još nas ima - nas vječno upornih i vječno neumornih romantika! I dobro je da je to tako, uvijek nam snena i uvijek nam zanesena, poeteso Javorka Pangerčiću!

A ova Vam je pak pjesma još jedan dragulj u ogrlici Vaših blistavih pjesničkih uzleta! Čestitam - srcem!

Poslan: 27.08.2008 u 15:45

Dosta romantike! Dolje romantika! 'Aj'mo malo i junačku epsku oživjeti!

kruha, igara i ostalog

kruha kruha gospodaru

ne vidjesmo davno kruha

ne molimo da na stolu

pečenje je krepka juha

kruha i igara care

da koljemo dok žvačemo

samo neka krv im teče

u ekstazi da skačemo

kruha mesa gospodaru

i rakije ako može

pobit ćemo sve po spisku

pomozi nam dobri bože

kondom kondom gospodaru

ne vidjesmo kondom davno

ne ljuti se što tu spravu

molimo ovako javno

što će raji kleti kondom

bacit ja ću na njih kamen

reče papa prekriži se

i završi temu s amen

mira zdravlja dobri bože

ne vidjesmo kruha davno

tko sit i zdrav ljubav živi

poštovat će ime slavno

Ivica Smolec, 27. kolovoz 2008.

Poslan: 27.08.2008 u 15:47

Zaboravio sam dodati:  a trebao sam.

Poslan: 28.08.2008 u 15:33

Da nisam romantik, valjda nitko pomislio nije?!

Čak i kada ispljunem nakupljenu gorčinu! Zbog tih mojih stavova i mog sentimenta, umjesto lovorika, gutao sam slinu. Zato, dragi Akorde, u stihu kad me koriš, smetnuo si s uma – o drugima zboriš! Voljet' cvijet i pticu, za mnoge je smiješno, upoznat' srodnu dušu, za njih je glupi hir. Poštovati strance, većini je griješno, tek kada ih pobiju, misle, bit će mir. A ja ću i dalje, u tom sivom svijetu, uživat' u svom jadu, baladi i sonetu. Prešao sam Aheront, moj dom sad je Had, običan sam smrtnik, živim vječni jad.

Iz Hada se javljam, dali su nam net, sad nam je to jedini izlaz u vaš svijet.

(nije sonet, ali, jasno, lako bi mogao biti)

Poslan: 28.08.2008 u 17:01

Po tvojoj ovoj reakciji, izgleda, da se nismo razumijeli, dragi mi kolega Ivice. Ma, ni nakraj uma mi nije bilo da te bilo za što korim, no najmanje zbog nedostatka romantike u tebi i u tvojim stihovima.Ta, ima je i za darivanje! U svemu si taj i takav, živi romantik, a o čemu pak svjedoči gotovo sva tvoja literatura! I u stihu i u prozi! Ovako sam intonirao svoju pjesan isključivo zbog poetskog efekta. Nisam refrenski deseterački stih mogao duljiti dodatnim objašnjenjem: "stog romantik budi, kao što i jesi, naš Ivice!", a što i sam znaš. 

Bio je to, zapravo, moj poziv da se odmaknemo tih teških tema za neke druge možda prilike, a sad se napajajmo i sladimo - romantikom (kojom nas je posebno zapahnula Jacina blistava poezija) koje nikad dosta. A, osim toga, namjerno sam pokušao i vokabularom, i stilom ( "i kad drhte žice tamburice") napisati stihove romantičarskog usmjerenja i raspoloženja, nadajući se da ćeš to uočiti i istaknuti u svom mi odgovoru.

Međutim, ispalo je kako je ispalo. Ne zamjeram ti ništa jer te u potpunosti razumijem i shvaćam ... Inače, do neba sam uvjeren da nitko, ama baš nitko, u tvoju romantiku posumnjao nije!

Poslan: 28.08.2008 u 17:13

Ispričavam se za ovo ponavljanje zbog onog suvišnog "i" u riječi razumijeli na početku teksta.

Poslan: 29.08.2008 u 21:59

Nisam te krivo shvatio, Akorde, znam da je pjesma tako ispala zbog metrike. Odgovorio sam kako sam odgovorio zbog zalutalih čitatelja koji svrate stohastički pa pročitaju post, dva, upamte nešto i odu dalje.

Iako, romantika ne mora uvijek biti ružičasta i vezana samo uz leptire i ljubav među spolovima. Trenutno je moja romantika tužna, generirana je turobnim mislima – ali je ipak romantika, čak i uz poneku žličicu sarkazma.

Ako ne pišem o sreći, ne znači da ne uživam čitajući vaše pjesme o tom fenomenu.

Poslan: 29.08.2008 u 23:24

Evo jedna pjesma s najljepše književne večeri u mom životu. Šibenik, rujan 1997...

AKO OVA USTA POTROŠIM

Ako ova usta potrošim izgovarajući ljubav,

tko će te orositi

mojim poljupcima.?

Ako ovim rukama budem doticala

sve što oblike ima,

tko će te umjesto mene

obaviti zagrljajima?

Ako ovim tijelom iskažem sebe,

kako ću te primiti da,

sjedinjen sa mnom,

osluškuješ bilo vremena?

Ne volim te da bi to znao,

niti je potrebno da ja to znam.

Ne volim te da bih ti objašnjavala svoju ljubav,

niti je potrebno da ona objašnjava mene.

Volim te nedostatkom pitanja,

i nemogućnošću odgovora,

volim te zato da

nikada ne saznam zašto.

Želim te voljeti bez želja i htijenja,

tek onako,

isprepleteno,

kao što se vole mora

i obzorja…

Povezujem sve pokidane svjetove

i brišem svaki moj kraj

i početak,

sve dok ova ljubav protječe,

plimom vječnosti,

u meni.

Olja Runjić,Šibenik