Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na:
Sabor donio Zakon o privremenom uzdržavanju
Sabor izmijenio Ovršni zakon
Iz Hrvatske lani odselilo 4.884 osoba više nego što ih se doselilo
Saborska većina donijela novi ZOR; oporba i SDSS protiv
Sabor izglasao Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola
Sabor, bez HDZ-a, donio vjerodostojno tumačenje Zakona o policiji
Više od 7.000 poduzetnika ne isplaćuje plaće radnicima
  FlashNews:


Junica isplativija od dionica !?

Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal       Ispiši   Preporuči
Poljoprivreda   |   Jutarnji.hr   |   14.03.2009.   | 4481 pogleda
Junica isplativija od dionica !?

Dok nisam razgovarao s Krešimirom Turkom, šezdesetogodišnjim stočarom iz Slatine, o kravama sam znao dvije stvari. Prva je da ženka, jedina među domaćim životinjama, nosi tele točno devet mjeseci prije nego što ga donese na svijet - baš koliko žena nosi svoje čedo. Druga je stvar, za koju sam bio sto posto uvjeren da je točna, ta da je goveče jedina domaća životinja koje se ne odaziva na ime jer ga ne može zapamtiti. Dakle, to je prilično glupav stvor.

To sam pitanje Turku postavio prilično siguran u potvrdan odgovor. Kad je čuo što sam izgovorio, Turk je naborao čelo i prodorno me prostrijelio očima. Obrve su mu skupile u veliko slovo V.

- Dragi gospodine, to nije točno. Sve se moje krave odazivaju na imena. Otkud vam takva glupost?
- Negdje sam pročitao...
- Taj koji je to napisao ne zna što je krava - pokopao je sve moje znanje.

Ipak, prijateljski me potapšao po ramenu, znači da mi je oprošteno.  Krešimir Turk prvi je u Hrvatskoj uvezao krave kanadske pasmine crveni angus (Red Angus). Trideset junica stiglo je prije šest godina iz Mađarske. Otad je kod nas broj jedan. Za sebe veli da je čovjek s čak osam zanimanja. On je stolar, mesar, trgovac, instruktor vožnje, kuhar, ugostitelj, profesionalni vatrogasac.

- Krešo, oprostite, ali to je sedam, a ne osam - prebrojao sam pedantno.
- Dobro... Bio sam i satnik u Hrvatskoj vojci, a evo sada sam stočar.
- To je sad, pak, devet.
- Jel? Eto, nisam ni ja točno brojao - zaključio je.

Do početka rata imao je jedanaest trgovina s tehničkom robom. Posao je cvao, no kada je zapucalo, nije nimalo dvoumio: ostavio je dućane, javio se među dragovoljce, a kao satnik zapovijeda dijelom bojišta na Papuku. Ranjen je i odlikovan.

Kad je među prvima oslobađao Gornje Meljane, malenu seosku vukojebinu na papučkom obronku blizu Voćina, poželio je ondje i živjeti. Za sitne pare kupio je središte sela i četrdeset hektara pašnjaka od izbjeglih Srba. Polako je počeo podizati imanje. Odbio je časničku mirovinu.

- Uvreda je uzeti novac za ono što je čovjek tih ratnih godina morao uraditi. Barem ovdje kod nas u Slavoniji. S četrdeset pet godina nije vrijeme za penziju - govori tonom koji ne trpi diskusiju.

Od ratne grmljavine liječio se mirom papučkih šuma. Sve rjeđe je silazio u petnaestak kilometara daleku Slatinu gdje ima kuću.

- Iza leđa su mi govorili da sam prolupao. Nije ni Slatina neki grad, ali ja volim svoj mir. Ovdje na Papuku sam svoj. 

Tamo 2003. dosjetio se crvenog angusa i spojio ugodno s korisnim. Ostalo je legenda: Doc Holiday, dokoni kockar, školovani zubar i munjeviti revolveraš Divljeg zapada dobio je svoju rančersku slavonsku inačicu u Krešimiru Turku. Prerijski papkari počeli su pasti papučke pašnjake.

- Lovim, jašim, teram krave... Živim otkačeno, j... ga ja! - smije se hrvatski rančer podižući kaubojski šešir. Ne nosi taj šešir baš često, čuva ga ponad kamina. Valjda zato što je u Kanadi za nj iskeširao šesto dolara.

Do Gornjih Meljana dolazi se cestom na koju skrenete u Slatini i krenete za Voćin. Vozi se uzbrdo, asfalt je dobar, a ako morate pratiti Turka koji ne štedi svoj "freelander", dogodit će vam se da vam i gume zaškripe u zavoju. Kolega fotoreporter bio je na mukama trudeći se da ga ne izgubi na zavojitoj cesti.

- Gle starog, al ga vozi... - jedino je što je stigao izgovoriti za volanom. Drugih vozila nismo sreli. Papučka je priroda u ovo doba još izmučena zimom: šuma je siva, blatnjava i puna uvelog lišća. Tu i tamo poneka krošnja s koje vise cicarese i osunčani proplančić prepun visibaba najavljuju konačni kraj dosadnim snjegovima. Za čas smo bili u Gornjim Meljanima. Selo je pred umiranjem. U njemu živi samo šest stanovnika. Šezdesetogodišnji Turk je najmlađi.

- Pomažem ljudima koliko mogu. To su Srbi koji su se vratili. Mlađi se neće nikada vratiti. Pomognem koliko mogu: donesem im nešto iz dućana, ovlastili su me da im podižem mirovine. Tek prije godinu dana stigla je ovdje struja. Sad im je malo lakše.

- Znači da ste i vi s njima ovdje živjeli dvanaest godina bez struje. Kako je tako živjeti?
- Super! - opet će on veselo.

Imanje je ogromno. Vidik zaokružuju šumovita brda, a dokud pogled seže sve je Turkovo. S državnim zemljištem u najmu ukupno ima 170 hektara. Pašnjaci su razdijeljeni drvenim ogradama u kojima preživaju krave.

 Do stada smo stigli probijajući se kroz blato do gležnjeva (Krešimire, hvala na čizmama!). Životinje su na plandištu u još dubljem blatu. Jedu bale sjena. Među njima je i konj.

- To je moja Lisa. Ona je ta koja pazi na krdo, vjerovali ili ne. Nevjerojatna kobila. Kad stado ode daleko, osedlam je pa krenemo u potragu. Sad bi se trebala ždrebiti, pa je čuvam - toplo priča farmer o svojoj ljubimici.

U krdu primjećujemo sasvim malenu telad.
- Sezona je teljenja. Evo, ovaj se noćas otelio. Došao ja jutros, a on trčkara okolo - uzima Turk telića u naručje i pozira za slikanje.

Neke se krave udaljavaju prema obližnjem šumarku. Kada krene teljenje, životinja se osami i obavi to sama.  Ako je sve u redu, čovjekova prisutnost može je samo uznemiriti.

- Trenutno imam devedeset junica, a bavim se isključivo prodajom teladi za daljnji tov. Interes je velik jer telad angusa brzo napreduje, zdrava je i otporna. Zbog te svoje čuvene otpornosti na hladnoću i na vrućine za tov nisu potrebne štale, nego samo nadstrešnice. Podići nadstrešnicu je lakše i jeftinije nego sazidati štalu. Osim toga, meso je posebne kvalitete i vrlo je traženo na tržištu. S prodajom nema problema.

Od njega su junice kupili i čuveni vinar Enjingi, ali i jedini hrvatski seljak Irokez - Željko Mavrović.

- Enjingi je kupio 150, a Mavrović 108 junica. I oni počinju uzgajati angusa.
- Pošto je jedna junica?
- Tisuću eura.
- Pa, dobar je to bio posao s tom dvojicom.
- Je. Ali su i oni zadovoljni što su uložili u krave.

U posjet papučkom kauboju stigao je, osim nas, i Slavko Cingel. I on ima krdo od pedeset angusa. Farmeri si međusobno pomažu. Slavko je uz Turka bio kad mu je bilo najteže: lani kad se nakon operacije raka debelog crijeva vratio iz bolnice na Papuk. Odbio je ležanje i dugotrajno liječenje.

- Drugog dana kad sam stigao, uzjahao sam moju Lisu. Jedva sam hodao. Ovo ovdje je moja kemoterapija. Doktori su mislili da sam gotov - priča bez neugode. U najtežim trenucima pomogla je, dakako, obitelj: supruga Ljerka, sin Gordon i kćer Goranka. I Cingel je, kao i Turk, zadovoljan zaradom od uzgoja angusa. Turk je taj koji nam objašnjava matematiku isplativosti:

- Kupiš junicu za tisuću eura. Ona se prvi put tjera sa 13 mjeseci. Kad se teli, od države počneš dobivati poticaj za junicu, ne za tele. Godišnje dobiješ poticaja tri tisuće kuna. Osim toga, tele prodaješ za tov za četiri tisuće. Dakle, kad to zbrojiš, to je sedam tisuća kuna. Onih tisuću eura koliko si dao kupujući junicu, vratila ti je već prve godine. A godišnje je potrošila sijena u vrijednosti četristo, petsto kuna, maksimalno. I tako svake godine. Sve što za nju trebaš je veliki pašnjak. Junica je najbolja dionica! Kakva Ina,  kakav HT! To je kockanje, a ne ulaganje. No, oko stoke treba raditi. Godina dana čekanja na zaradu za naše ljude je predugo. Bolje je čekati na burzi ili poštara koji ti nosi braniteljsku crkavicu svakog prvog. Onda ideš po birtijama i postaneš pijanac. K tome, tu i tamo po nekome zapucaš jer imaš PTSP! - kaže pomalo ogorčeno.

- A koji su vam planovi?
- Ostaviti ovo sinu. Moram dogurati barem do tristo krava. Tamo ispod bora - pokazuje rukom u dno dvorišta - tamo ću ove godine početi kopati svoju grobnicu. Ondje želim da me me familija pokopa.
- Ma da... Zašto?
- Bude li sin ikada toliko lud pa poželi prodavati imanje, sigurno ga nitko neće htjeti kupiti. Tko bi normalan htio ovdje biti, a ja ležim tamo pod borom?


Komentari
Za korisnike Facebooka


Za korisnike foruma
Korisničko ime:
Lozinka:
    Registriraj se

16.3.2009. 16:29:14
tomislav

Pomažem ljudima koliko mogu. To su Srbi koji su se vratili. Mlađi se neće nikada vratiti.

Za sitne pare kupio je središte sela i četrdeset hektara pašnjaka od izbjeglih Srba.

Covjek ima u vlasnistvu krave i srbe. Interesantno. I od izbjeglih je kupio, pa kako su oni onda izbjegli, jel su ugovore ovjeravali u beogradu?



Vijesti

 

 

Servisi

Virovitica.net