Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Bezrezervna afrička radost života iz Sašina oka: priča o dva svijeta različita


  Intervju           Marina Mađarević/Info centar za mlade           04.04.2018.         560 pogleda
Bezrezervna afrička radost života iz Sašina oka: priča o dva svijeta različita

Virovitički putopisac Saša Pjanić prije nekoliko se tjedana vratio kući sa svojega afričkoga putovanja na koje su ga poveli reli Budapest-Bamako i humanitarna akcija MyLife4Kids. O životu u Africi, a ponajviše o sličnostima i razlikama između mladih Afrikanaca te mladih Europljana Marina Mađarević je za portal Info centra za malde razgovarala je sa srčanim Sašom, svjetskim putnikom, poznavateljem afričke kulture, boemskim duhom te neiscrpnim vrelom znanja.

Saša, u siječnju ove godine proživjeli ste pravu avanturu života. Naime, s dvojicom varaždinskih kolega (Damir Filipović i Stanislav Modrić) i jednim virovitičkim (Aleš Vokurka) sudjelovali ste na humanitarnom reliju Budapest-Bamako kao član jednog od tri službena hrvatska tima, na putovanju od 9 tisuća kilometara koje Vas je povelo od Mađarske do Afrike. Kako ste putovali i u koje ste zemlje zavirili?

Nisam baš sklon svoja putovanja nazivati avanturama. Ne iz razloga što je to (kako je jednom prilikom, vrativši se s Grenlanda, taj pojam označio naš Ivica Kostelić) loše pripremljen i proveden plan, nego zato što on zvuči pomalo pompozno. Naime, čini mi se da me već u startu udaljava od nekih ljudi kojima bih možda želio reći nešto o tome kako putujem, s kojim razlogom i eventualno pokušao odgovoriti na ono najteže pitanje: “Zašto?”, trpajući me u onu skupinu koji to mogu, za razliku od onih koji ne mogu. Da putovati može svatko, nije uopće parola self-help literature. Ograničenja su uglavnom u vremenu, prioritetima, donekle u novcu, ali i informacijama. Meni su putovanja na neki način i posao i strast i ljubav i medij kreativnog izražavanja pa uvijek nekako skucam za njih. Osim toga, projekti Udruge Tvornica vizualne stvarnosti iz Virovitice, u kojoj djelujem, vezani su za putovanja i vizualne medije. Avantura i izazov (nesavladiv) predstavljaju mi zapravo neputovanje. I da se konačno vratim na Vaše pitanje: putovao sam terenskim vozilom (čiji je vlasnik team leader našeg MyLife4Kids reli tima, Varaždinac Damir Filipović) iz Europe u Podsaharsku Zapadnu Afriku. Taj Damirov Nissan Patrol iz’97., na kojem je rađeno mjesecima kako bi ga se pripremilo za reli, pravi je “the last man standing” jer se zadnji vratio s puta i to baš neki dan, u brodskom kontejneru. Afričke zemlje kojima sam pritom prošao i koje sam upoznao jesu Maroko, Mauritanija, Senegal i Gambija. No to nije bilo i moje prvo putovanje u Afriku; 2016. sam s istim Varaždincima sudjelovao i na pretprošlom izdanju relija Budapest-Bamako. Inače, aktualnosti, fotogalerije i sve ostalo vezano uz moja putovanja mogu se pratiti na Facebook stranici Saša Pjanić, fotograf i putopisac i na Instagram profilu Pjanic Sasa.

Sada, gotovo dva mjeseca od povratka kući, kad su se pomalo slegli dojmovi, možete li sumirati doživljaje: kako je proteklo ovo neobično putovanje?

Mogu. Idem opet 2020., ako slučajno ne odem i prije (smijeh). Za prvi odlazak u Afriku trebalo je možda petnaestak sekundi promišljanja prije negoli sam rek’o – “IDEM!”. I te 2016., kao i ove godine, još prije no što smo se vratili u Hrvatsku, svi smo bili suglasni oko toga da idemo i sljedećega puta. Naime, Varaždince Damira i Staneka znam tek odnedavno i zapravo nas je spojila priča o Africi, reli Budapest-Bamako i zajednički humanitarni projekt MyLife4Kids. Nismo, dakle, bili frendovi koji se znaju odmalena i kreću na zajednički na put na kojem će bez brige dijeliti skučeni prostor i sve ostale izazove punih mjesec dana. Nismo se zapravo uopće poznavali sve dok nas, negdje u veljači 2015. godine, nije spojio Nebojša Stanojević, čovjek o kojemu bi se dalo mnogo govoriti, no za ovu priču je važno to da je prije nekoliko godina u maloj jedrilici oplovio svijet, snimajući popularan putopisni serijal za bosanskohercegovačku televiziju te da sam mu ja vjenčani kum. Nebojša sa svojim Team Synergy Moon trenutno sudjeluje kao finalist i u prestižnom Google Lunar X Prize natjecanju, ali to je doslovno SF. Vratimo se mi ipak na Zemlju, konkretno u Afriku. Odgovor na pitanje kako je proteklo ovo neobično putovanje jest NEOBIČNO, baš kao što je cijela priča i započela prije tri godine, a činimo sve da ona traje i dalje.

Uspoređivanjem afričkoga svijeta i ovoga našeg europskoga čovjek može uočiti sjajnu kulturalnu različitost, ali i sličnost. Možete li nam, na temelju viđenoga/proživljenoga, ukazati na sličnosti koje povezuju ova naša „dva svijeta različita“?

I oni i mi patimo od istih boljki, primjerice karijesa, kvarova na automobilu, dugova i loših političara. U tim se temama jako dobro pronalazimo i kilometrima od kuće. Čak i uz elementarni engleski ili pak još elementarniji francuski. U frankofonoj Zapadnoj Africi, naročito u Senegalu, mladi vole reći što misle o svojim liderima. U Gambiji također, s tim da se ovdje osjeti britanski utjecaj i još se lakše komunicira na engleskom. Inače, dojam koji sam stekao putujući Zapadnom Afrikom jest da je sloboda govora i racionalniji pristup politici i društvenim temama izraženiji u Podsaharskoj, tzv. Crnoj Africi (naprimjer u Gambiji, Senegalu i Maliju), nego u Maroku i posebno Mauritaniji, unatoč stopama pismenosti i dostupnosti osnovnog obrazovanja koji daleko više idu u prilog arapskom i berberskom sjeveru. Mogao bih, dakle, rezimirati da su moji favoriti zemlje s onu stranu Sahare. Ono što nas doslovno spaja jesu i društvene mreže. Većinom sam se povezao sa svima s kojima sam proveo više od pola sata. Teško da ćete zaobići mladu osobu koja vas nakon kraće komunikacije neće tražiti broj WhatsAppa ili vam putem Facebooka poslati zahtjev za prijateljstvo. Nažalost, povezuje nas i činjenica da mnogi perspektivu vide u Zapadnoj i Sjevernoj Europi. Samo što je nama moguće relativno lako to i učiniti. Mnogi mladi iz zemalja Podsaharske Afrike plaćaju cijelom obiteljskom ušteđevinom skupe, neizvjesne i nerijetko fatalne pokušaje migracije u Europsku uniju. To je uglavnom to što se tiče mladih u urbanim i poluurbanim sredinama. Sela su ipak drugačija priča i prilično neuporediva s pojmom sela kod nas. S obzirom na to da je cilj našeg humanitarnog projekta MyLife4Kids u sklopu relija Budapest-Bamako bio dolazak do zabačenih ruralnih predjela Podsaharske Afrike i dostavljanje paketa izravne pomoći djeci, takoreći, na kućni prag, dobro nam je poznata provincija. Ili, bolje rečeno, divljina po kojoj su raštrkane kućice od blata s čunjastim, slamnatim krovovima gdje se uglavnom živi bez struje i tekuće vode. Bilo bi kao u kamenom dobu da se tu i tamo ne pojavi neki uprljani goluždravac s mobilnim telefonom ili u jeftinoj kineskoj replici dresa Barcelone s brojem 10 i prezimenom Messi. Premda ne pamtim da sam i u jednom od tih sela vidio TV prijemnik, a često se pitam i pohađaju li uopće ondašnja djeca školu, ipak su svi čuli za Luku Modrića. Pa i Miralema Pjanića, ako ćemo iskreno (smijeh).

Razlika je, vjerujem, mnogo više. Sve nas na spomen Afrike najčešće asociraju nehumani higijenski i zdravstveni uvjeti te povećana smrtnost. Kako doista, počevši od osnovnih ljudskih potreba, žive mladi u Africi?

Ne stane taj opis baš u jednu rečenicu. Ovisi o tome gdje žive. U metropolama, manjim gradovima ili selima. A životne prilike, uvjeti i običaji poprilično se razlikuju od zemlje do zemlje. Pojmom Afrika skloni smo nekako etiketirati uniformiranu bijedu. Istina, na tom je kontinentu nažalost ima najviše, no postoje razlike. Prosječan se urbani mladi čovjek na kojeg sam nailazio u Africi razlikuje od svog prosječnog kolege vršnjaka u Parizu, Bruxellesu, Berlinu, Beču, Zagrebu ili Virovitici prije svega po tome što mu zbog zaostalosti i siromaštva, više i visoko obrazovanje nije ni približno dostupno kao u Europi. “Kvaka” leži već u osnovnom obrazovanju koje, prema statistikama pismenosti, mnogima nije dostupno. U Maliju, zemlji koja me se možda i najviše dojmila, taj se postotak kreće oko 40 %. Ima zemalja, kao što je primjerice Niger, gdje je on čak i niži. Moglo bi se sada o tome nadugačko i naširoko. Neću ovdje govoriti ni o malobrojnoj eliti, onima koji su, recimo to tako, imali sreće s obiteljskim backgroundom pa se školovali u Parizu ili Londonu ili pak uživaju dvostruko državljanstvo. Velika većina je daleko od toga i Zapad doživljava kao obećanu, ali nedostižnu zemlju. Većina mladih u gradovima kao što su St. Louis, Dakar, Banjul, Bamako radi ili, bolje rečeno, nastoji zaraditi dovoljno. To često podrazumijeva i nekoliko poslova odjednom. Yahya iz Banjula u Gambiji je automehaničar koji ujedno i prevozi putnike na duljim relacijama, primjerice do Dakra u Senegalu ili u Gvineju Bissao. Dugo je trebalo da kao izvrstan automehaničar uštedi za ne tako prastari Peugeot 405. Većina voznog parka južno od Sahare sastoji se od polovnih automobila uvezenih iz Europe. Tržište raznom rabljenom robom sveprisutno je u Africi. Zovu ga Tokunbo market. Mnogi učesnici relija Budapest-Bamako polaze na put s namjerom da na kraju prodaju svoje vozilo. Isto vrijedi i za elektroniku, bijelu tehniku, tekstil, obuću. Ostao sam u čudu kada mi je u Banjulu prišao jedan mladić i sasvim ozbiljno pitao koliko tražim za izgažene i poderane jeftine kineske tenisice koje je opazio u autu. Dao sam mu ih zabadava. Mladi koji iz zabačenih sela dolaze u grad u potrazi za prilikom ili pak nadnicom kojom bi onda prehranili svoju obitelj poseban su slučaj. Iz razgovora s uličnim prodavačima suvenira, odjeće, nakita i tradicionalnih rukotvorina u Saint Louisu u Senegalu doznao sam da mnogi od njih, Pulari, Wolofi, Sereri, Soninke potječu iz daleke okolice te u gradu koji slovi za turističko odredište traže svoju priliku. Nužda ih je uglavnom prisilila da se priuče abecedi i matematici, a engleski jezik u inače frankofonom Senegalu govore natprosječno dobro. Seoskim djevojkama mogućnosti su puno manje. Obično završe u ispomoći, a dodir sa strancima, ako i postoji, nažalost, podrazumijeva nešto puno, puno gore od uličnih piljarica.

Što je s obrazovanjem? Imaju li mogućnosti školovanja i zapošljavanja?

Prema UN-ovoj statistici, polovina adolescenata u dobi od 15 do 17 godina u Podsaharskoj Africi ne pohađa više školu, a dobar dio njih nikada je nije ni pohađao. Općenito govoreći, mogućnosti nisu blistave. To bi svakako trebalo mijenjati jer perspektiva Afrike leži u mladim, obrazovanim ljudima koji će normalno komunicirati s vanjskim svijetom, a ne penjati se po sigurnosnim ogradama obavijenim bodljikavom žicom, u potrazi za ikakvom perspektivom. Mladim ljudima kojima će se pružiti prilika, a ne u karitativnom zbrinjavanju kontinenta. Zemlje u kojima sam u dva navrata boravio pretežno su muslimanske s ogromnom populacijom mlađom od 25 godina. Islam u Podsaharskoj Africi naočigled se razlikuje od islama koji se prakticira u Magrebu i Sjevernoj Africi. Žene se odijevaju puno ležernije, ističući katkada ono što prema Kur’anu i ne bi smjele isticati. U prakticiranju i tumačenju Kur’ana dominiraju učenja sufijskih bratstva od kojih je najpoznatiji senegalski Mouride. Kad se zagrebe ispod površine, rekao bih da je predislamska, animistička tradicija koju je još prije jednog stoljeća slijedilo oko 60 % zapadnoafričkog stanovništva i danas vrlo živa. Obredne maske i nakit nadaleko su poznati simboli Zapadne Afrike. Moj neposredni dojam jest da su ljudi tradicionalni, ali izuzetno tolerantni i otvoreni. Čak ni s fotografiranjem nije problem (smijeh). Prema strancima mladi su naročito neposredni. Razgovori i vrijeme provedeno s njima posebno su nadahnjujući jer kroz njih se zapravo ogleda budućnost Afrike. Još uvijek postoji neprikriven osjećaj inferiornosti, no nema suzdržanosti u komunikaciji čak ni kada govorite potpuno stranim jezicima. Simpatični su, dragi i neposredni. E sad, ima i jedan gadan problem koji se nadvija nad afričku mladost, a zove se militantni fundamentalizam. Nije imanentan Podsaharskoj Africi, a razbuktao se nakon Arapskog proljeća i NATO-ve intervencije u Libiji 2011. O tome ću nešto više kasnije.

Jesu li rani maloljetnički brakovi i dalje aktualan problem?

Ovisi o tome iz kojeg društvenog stratuma promatrate taj fenomen . Prema statistikama te raznim sociološkim, antropološkim i inim istraživanjima zapadne provenijencije, kao i izvješćima organizacija za zaštitu ljudskih prava, to definitivno jest problem koji, doduše u silaznom trendu, još uvijek predstavlja ruralni mainstream. Ja sam ga empirijski detektirao skoro u svakom gambijskom, senegalskom ili malijskom selu, promatrajući mlade djevojke za koje je evidentno da imaju već višestruko potomstvo. Iz perspektive plemenskih etničkih skupina to je način održavanja zajednice koji baštine od predaka. Afrika je kontinent na kojem vladaju Darwinovi zakoni, s daleko najvećom stopom smrtnosti novorođenčadi na svijetu. Prema nekim statistikama svako deseto dijete Podsaharske Afrike ne doživi petu godinu. Mnogi nemaju osnovnu medicinsku zaštitu, dok je malarija južno od Sahare sveprisutna. O školstvu smo govorili ranije. Unatoč tome, to je najmlađi kontinent na kojem se populacija adolescenata bliži polovici. Ako se stvar želi popraviti, prije svega treba biti volje i odluke da se to zaista i bez rezerve provede. I na afričkoj i na svjetskoj razini. Iako sam već dva puta sudjelovao u humanitarnim akcijama u Africi, moram naglasiti da one, koliko god bile velikodušne i plemenite, nisu trajno rješenje za Afriku. To je samo prva pomoć, možda čak malo i pranje savjesti u nadi da će sve jednoga dana nezaustavljivo krenuti na bolje. A kako bi uistinu bilo bolje, treba se prije svega pobrinuti za najslabiju kariku kontineta, a to je zaostalost. I to ne samo deklarativno, već sustavno. Edukacijom, informacijom, osuvremenjivanjem, adekvatnom zdravstvenom zaštitom, stručnim osposobljavanjem i, što je neizmjerno važno, poticanjem na to da se prevladavajuća autarkija (samodovoljnost) razvije u održivo domaće tržište na kojem će Afrikanci pronalaziti svoju priliku i egzistenciju. Osim volje i ustrajnosti, za to je, naravno, potrebno i vrijeme.

Je li digitalizacija uzela maha i među ondašnjim mladima ili još uvijek odolijevaju zapadnjačkim trendovima poput pametnih telefona i društvenih mreža?

Ne bih rekao da su ti trendovi loši. Dapače, neka ih je što više. Opet se vraćam na zafrendavanje s mladim Afrikancima putem društvenih mreža. Pismenost je preduvjet, a onda je mladima internet prozor u svijet. Čak i ako im je nedostupno visoko obrazovanje, a Europa i svijet još više, internet može biti korisno vrelo informacija, neka vrsta samostalnog obrazovanja. Znam ih već nekoliko sa zadnjeg putovanja koji su izgradili zanimljive stavove zahvaljujući internetu. Ima to, naravno, i svoje naličje, no svejedno mislim da je prisutnost naprednih tehnologija, makar i u rudimentarnom obliku i kao roba iz druge ruke, korisna. Inače, jako je in nositi slušalice i slušati glazbu sa smartphonea. Cijela Podsaharska Afrika, što je i poznato, izrazito je muzikalna i usmjerena ka glazbi. Ulazeći prije dvije godine u Bamako, zapazio sam jednog mladića sa slušalicama na skuteru. Doslovno je plesao u prometnoj gužvi na motoru, vjerojatno u ritmu glazbe koju je slušao. I motor skupa s njim. Kad smo kod trendova, pop-kultura je također uzela maha. Jezik pop-kulture zapravo zbližava. Mnogi žele postati raperi ili rastafarijanci. Zanimljivo je gledati reklamne oglase po gradovima. Moda se prati – na afrički način. Pada mi na pamet Oumou Sy iz Senegala, odlična modna dizajnerica.

Koliko su sigurne afričke zemlje?

Na to Vam pitanje mogu odgovoriti jednako kao i Google. Utipkate “Safety Issue in West Africa” i, prema onome što vam pretraživač izbaci, jako ste neuračunljivi ako uopće i pomislite otputovati tamo. Jesam li se ja osjećao nesigurno u Africi? Nisam. Naprotiv, prilikom prvoga posjeta 2016. godine, usprkos mjestimičnoj vojnoj pratnji koju smo imali u Mauritaniji i Maliju koja je stvorena kao posljedica terorističkog napada na luksuzni hotel u centru Bamaka u studenom 2015., bilo je fascinantno. Druženje s vojnicima tada je bilo posebno dojmljivo iskustvo. Mi smo njima dijelili aspirine i zvali ih na večeru, oni su nama davali pune vreće kikirikija i učili nas plesati uz afro-ritmove. Drugi puta, ove godine, osjećao sam se kao da se vraćam kući. Ok, budimo manje lakonski i subjektivni, a više didaktični. Spominjao sam događaje iz 2011. Sada ću ukratko objasniti njihov utjecaj na sigurnost u Podsaharskoj Africi. Libija, sjevernoafrička zemlja koja seže duboko u Saharu, nakon vojne intervencije i svrgavanja Muammara al-Gaddafija, politički je dezintegrirana u područja kojima vladaju i krstare različite skupine. Kroz Libiju prolazi i jedna od glavnih afričkih migracijskih, ali i trafficking ruta kojom upravljaju razne krijumčarske skupine koje je i nadziru, također bez centralnog nadzora. Savršene prilike za infiltraciju svega nepoželjnog. Ubrzo je izbila pobuna tuareških separatista u Maliju koju je podržala i islamistička skupina Ansar Dine. Za Boko Haram koji operira duboko na sjeveru Nigerije i susjednim zemljama Sahela čuli su vjerojatno svi. Na popisu džihadističkih pokreta u Zapadnoj Africi posebno se ističe Al-Qaeda u islamskom Magrebu, prisutna u Alžiru, Mauritaniji, Maliju i Nigeru. Afrika je kontinent s najviše UN-ovih mirovnih misija na svijetu. Moj prijatelj Luka Baljkas iz Zagreba već neko vrijeme je u takvoj jednoj, u Maliju. Od njega sam o tome u Bamaku doznao mnogo iz prve ruke. Što se mladića bez naobrazbe i perspektive u zaostalim predjelima Sahela tiče, lak su plijen za novačenje u takve skupine.

Može li se ondje govoriti o simbiozi čovjeka i prirode?

Apsolutno. Tako je opstao i još uvijek opstaje veći dio kontinenta. Voljeli bismo idući puta više vremena provesti upravo po zabačenim krajevima te posjetiti neke od nacionalnih parkova. Premda Zapadna Afrika nije čuvena po Serengetiju ili Krugeru, divljine ne manjka. Između Dakra i Bamaka više je nacionalnih parkova gdje se može vidjeti gotovo sva afrička fauna, od čimpanza, krokodila i vodenkonja do slonova i lavova. Kada si postavljate pitanje koliko se od Afrike moglo vidjeti na našem putu koji prolazi kroz 5-6 zemalja, odgovor je: SVE. I Magreb i velika pustinja i “prava Afrika”. Mene je posebno fasciniralo drvo baobab. Osim nevjerojatno fotogenične krošnje i stabla, puno je plodova i sastojaka koje ljudi koriste u prehrani i liječenju. Zira moukou iznimno je hranjiv prah njegovih plodova. Moja Afrika počinje tamo gdje rastu baobabi.

U našemu društvu polako se gubi ideja o važnosti očuvanja tradicijske kulture koja se sve češće doživljava kao staromodna, a folklor kao nešto čemu je mjesto u prošlim stoljećima i mladenačkim danima naših baka. S druge strane, često tuđe narodne motive smatramo egzotičnima i privlačnima. Kakav stav prema tradiciji njeguju mladi ljudi u Africi?

Ako pod tradicijom podrazumijevamo život u sahelskim kolibama bez struje i tekuće vode, upotrebu narodnih lijekova protiv malarije i zmijskog ugriza, volovske ili magareće zaprege, onda je ona jako dobro očuvana. Iz jednostavnog razloga: jer većina ni nema drugog izbora, a neki čak ni spoznaje o tome da drugačije i postoji. Iskreno, ne znam točno kakav je njihov stav prema tradiciji ili, da bolje formuliram problem, koliko njih uopće ima svijest o vlastitoj tradiciji i njenom održavanju valoriziranu kroz kategoriju svjetske kulturne baštine. Opet se vraćam na ranije odgovore. Društvo bi se, po mom mišljenju, trebalo stubokom resetirati da postane sposobno samosvijesno promišljati o vlastitoj budućnosti pa onda u tom kontekstu i tradiciji. Masaiji koji ritualno skaču pred safari turistima s kopljima, namazani blatom za sitnu napojnicu i nisu neko očuvanje tradicije. A s druge strane, i ta napojnica ili šaka riže bolje su nego ništa. No ako se barem dio sela opismeni, obrazuje, informatički i profesionalno osposobi i još iz prve ruke stekne uvid u funkcioniranje zapadnjačkoga svijeta, zaostale ruralne zajednice uspjele bi same shvaćati i promišljati što će i kako će. Oni moraju postati subjekt, a ne objekt s razglednica ili Instagram fotografija.

Jednom prilikom netko je Afrikance okarakterizirao kao „materijalno siromašne, ali bogate duhom“. Je li ova rečenica doista valjan opis vječno nasmijanih ljudi koji žive pod afričkim nebom?

Po onome što sam ja doživio, je. Upravo zbog ljudi i njihovog stava prema životu koji ih ne miluje volim Afriku. To je kao da frustrirani i nervozni nakon iscrpljujućeg posla odete u šumu i zagrlite drvo. Za dvije minute osjećate se bolje. Tako je i kada dođete u jedno tipično afričko selo. U njemu vam dobrodošlicu uvijek žele i ljudi i duhovi. Po mom dubokom uvjerenju, taj kulturni background, tu dušu naroda trebalo bi očuvati. Osvijestiti među zaostalim afričkim stanovništvom njezinu relaciju sa suvremenim svijetom i valorizirati je u kontekstu modernosti. Može se od Afrike puno naučiti.

Otputovali ste čak do Gambije i sa sobom ponijeli impresivnu količinu humanitarne pomoći koju ste prikupljali i u našoj županiji. S obzirom na to da su u akciji sudjelovali i brojni školarci i njihovi učitelji i s obzirom na skromnost socijalnoga stanja građana naše zemlje, možemo li ipak govoriti o odgoju pozitivnih mladih ljudi te o njihovoj senzibilizaciji prema onima koji imaju manje od njih?

Suradnja na prikupljanju humanitarne pomoći s ljudima u našoj županiji bila je odlična. U nju su se uključili Grad Virovitica i gradonačelnik gospodin Ivica Kirin, Flora Vtc, Dječji vrtić Cvrčak, Područna škola Lozan... Skočili smo i do susjedne Bjelovarsko-bilogorske županije, u selo Hercegovac, gdje su učenici OŠ Slavko Kolar prikupili mnogo školskog pribora. Dosta se ljudi spontano odazvalo prateći priču na društvenim mrežama i podržalo je donacijama i novčanim prilozima. Ukratko, ponuda je nadmašila potražnju i svima bih im se ovdje, u ime MyLife4Kids tima, još jednom zahvalio. Moram se zahvaliti Beti Kapitan i volonterskom klubu Gimnazije Petra Preradovića koji su nudili svoju pomoć, a ja jednostavno nisam znao gdje da je uklopim. Nadam se da će biti prilike sljedećega puta koji već sada polako kuca na vrata. Humanitarnu pomoć, u oba slučaja, zapravo nije bilo teško prikupiti. Puno je teže financirati takav jedan projekt putem sponzorske suradnje. Nadamo se da će “treća sreća” 2020. zaživjeti u punom sjaju. Ovoga puta bili smo i medijski daleko eksponiraniji. Otkako smo se vratili, kao i dva mjeseca prije puta, svako malo iskačemo iz novina, televizije, portala. Daljnjom medijskom eksponiranošću te izložbama, predavanjima i tribinama nastojat ćemo biti prisutni u javnosti do sljedećeg odlaska u Afriku. Pozvao bih i sve zainteresirane da 2. lipnja dođu poslušati i pogledati naše putopisno predavanje koje ćemo u sklopu događaja Papuk Extreme Challenge održati u Orahovici.

Jeste li Vi zadovoljni odgovorom ovdašnje javnosti na ovu akciju?

Prezadovoljan! Ne znam bih li rekao da je sreća ili nesreća što naš Nissan Patrol, inače terenac ne baš male zapremnine, nije kamion.

Tvrde „okorjeli“ putnici da svako novo putovanje obogaćuje čovjeka za nova znanja i nove emocije. Što ste Vi naučili iz ovoga iskustva i ponijeli sa sobom iz Afrike?

Nepodijeljenu i bezrezervnu iskrenu radost prema životu, makar ne imao ni jedan objektivan razlog za nju. To je filozofija “made in Africa”. Ne znam koliko sam uspješno savladao tu lekciju pa ću vjerojatno za neko vrijeme ponovo morati tamo na ispit.

Planirate li svoj povratak na najstariji kontinent?

Najmlađi – najstariji kontinet. Svakako!

Jedna afrička izreka kaže kako je trenutak u kojemu se izgubimo način za učenje. Druga, kenijska izreka, tvrdi da je putovanje učenje. I, naposljetku, treća, akanska izreka uspoređuje mudrost s baobabom jer čovjek ne može sam obuhvatiti ovo veličanstveno stablo. Sve od ovoga: zanimljiva, ali sigurna putovanja na kojima će se nakratko uspjeti izgubiti u novoj kulturi, učenje i prave suputnike želimo i Saši na njegovim skorašnjim putovanjima. Što poželjeti Africi? Riječima glazbenoga sastava Toto iz osamdesetih godina, preostaje nam samo “blagosloviti kiše u Africi” i nadati se novim plodonosnijim zorama koje će blagosloviti Crni kontinent.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Intervju



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: