|
Češka
beseda Virovitica Adresa:
Zrinski vrt 11, Virovitica
|
| Što znamo o Janu Vlašimskom?
U libereckom kraju na lijevoj strani rijeke Jizere nalazi se selo Všeň ( Všenj ). U pisanim izvorima ovo se selo prvi puta spominje 1318. godine. Kroz srednjovjekovnu povijest ono je sa susjednim selima bilo u sastavu vlastelinstva koje je mijenjalo povremeno svoja sjedišta i vlasnike, ali je zabilježeno da je Všenj oduvijek bio selo ratara, zanatlija, ali i glazbenika. U današnjem Všenju dominira župna gotička crkva sv. Filipa i Jakuba koja je današnji vanjski izgled dobila 1832. godine nakon njene obnove jer je stradala u požaru. Sljedeća građevina koja zavrjeđuje pažnju je školska zgrada koja je građena 1876. godine i do danas je sačuvala svoj prvobitni izgled. Danas Všenj ima oko 520 stanovnika. Nekad je bio u sastavu općine Turnov, a danas spada u općinu Semily. U Všenju se kućevlasniku ( domaćinu ) i postolaru Janu Vlašimskom i njegovoj supruzi Ani na kućnom broju 17 u dva sata ujutro 22. svibnja 1862. rodio sin koji je istog dana kršten imenom Jan Nepomuk. Zabilježeno je da je sin rođen iz bračne veze i da je katolik. Jan Nepomuk, budući virovitički glazbenik, prvo je svoje ime dobio po ocu a drugo po češkom mučeniku Janu Nepomuku čiji se kult proširio u prvoj polovini 18. stoljeća i na hrvatske prostore i njemu su posvećene brojne crkve, kapelice i oltari. Može se pretpostaviti da su se roditelji opredijelili za ovo drugo ime jer se kalendarski rodio u danima koji su bili posvećeni ovom mučeniku. A tko je bio mučenik Ivan Nepomuk? Rodio se u selu Pomuku i djelovao je u drugoj polovici 14. stoljeća. Bio je najprije svećenik, ali je kasnije nastavio dopunske studije crkvenog prava u Padovi i dobio titulu doktora dekreta. Pošto je stekao široku naobrazbu jedno je vrijeme u Pragu obnašao javnu bilježničku službu da bi nešto kasnije prešao u kancelariju nadbiskupa Jana ( Ivana ) Jensteina gdje je uz bilježničke poslove bio i nadbiskupov tajnik. Nažalost, Ivan Nepomuk živio je u relativno nemirnim vremenima koji su obilježili sukobi između kralja i nadbiskupa Jensteina. U toj borbi kralj se oslanjao na jedan dio svjetovnih plemića među kojima je po zlu prednjačio Zigmund Huler. Kada je ovaj Huler ubio dvojicu klerika, po nadbiskupovom naređenju doktor dekreta Ivan Nepomuk pozvao je Hulera pred crkveni sud. No, Huler je ignorirao ovaj poziv i odgovorio je da će doći na sud, ali s dvjesto vojnika. Pošto je 1393. umro papa Urban IV., kralj Vaclav IV. iskoristio je tu okolnost jer se htio riješiti nadbiskupa i zato je na crkvene položaje počeo imenovati njemu odane ljude. U ožujku 1393. kralj je uputio nadbiskupu poziv da dođe u Prag da se nagode, ali mu je nakana bila da ga se trajno riješi. Ivan Nepomuk odvraćao je nadbiskupa od ovog puta jer je vidio da se radi o zamci, ali nadbiskup se ipak nadao da je moguće postići barem neki sporazum. Dolaskom u Prag obistinila su se Nepomukova predviđanja. Kralj je naredio da se zarobi nadbiskup i njegova pratnja u kojoj je bio i Ivan Nepomuk. U tome su uspjeli samo djelomično jer je pratnji uspjelo spasiti nadbiskupa, ali dio njegove pratnje, među kojima je bio i Nepomuk, bili su zarobljeni. Kralj je zbog propalog plana iskalio bijes nad zarobljenom pratnjom. Tražio je da se od njih iznude priznanja za neke lažne optužbe. Pošto nitko nije prihvatio optužbe, odlučio je da priznanje dobije pod mukama od dvojice uhićenih nadbiskupovih ljudi. Jedan od dvojice bio je Ivan Nepomuk. Mučili su ih na razne načine: izvlačenjem prema stropu i paljenjem stopala i bokova. Nepomuku su posebnom spravom drobili prste na rukama i nogama, ali nisu ništa doznali, osim istine. Nakon mučenja kralj je tražio od dvojice mučenih ljudi da mu pod zakletvom obećaju da nikome neće reći da su bili mučeni. Dok je to njegov prijatelj učinio, Jan Nepomuk na to nije pristao i umro je na mukama. Nakon toga je bio bačen s kamenog mosta u Vltavu. Jan Nepomuk Vlašimsky nije bio jedini sin supružnika Jana i Ane Vlašimsky. Najstariji sin František ( Franjo ) rodio se 2. prosinca 1860., dok je Josip, jedan od dvojice mlađe braće, rođen 12. studenog 1864., a drugi Václav 21. svibnja 1868. godine. Iz sačuvanih podataka moguće je zaključiti da su roditelji Jana Nepomuka Vlašimskog svoj brak sklopili nakon rođenja prvog sina Františeka jer su sklopili brak 29. siječnja 1861., a to je oko dva mjeseca iza rođenja svog prvog sina. Zvanje mladoženje u knjizi vjenčanih se navodi da je kućevlasnik ( domkař, baračnik ) i postolar, da živi na kućnom broju 41 u Všenju, da je katoličke vjere i da je rođen 14. lipnja 1840. godine. Za mladu se navodi da je kćerka kućevlasnika Vaclava i Katarine Bečka, stanuje na kućnom broju 17 u Všenju, da je katoličke vjere i rođena 10. lipnja 1840. Riječ kućevlasnik nije najsretniji prijevod za riječ domkař, ali u hrvatskom jeziku nema zasebne riječi koja označava status ljudi koji su vlasnici kuća, ali bez imanja. Ljudi na takvom položaju pripadaju siromašnijem sloju ljudi, ali su bili ipak u boljem položaju od ljudi koji su bili podstanari. U češkom jeziku ima više riječi kojima se taj položaj može izraziti (domkař, baračnik, chalupnik), dok u hrvatskom jeziku u ovakvim slučajevima moguć je samo opisni prijevod. Iz ranije navedenih podataka vidljivo je da je Jan Nepomuk Vlašimsky rođen u kući svoje majke, odnosno da je njegov otac došao u obitelj Bečka. No nešto ranije na istom kućnom broju živjela je jedna porodica Vlašimskyh dok je obitelj Bečka na istom broju imala položaj podstanara. Nije poznato iz kojih je razloga ovo domaćinstvo privremeno prešlo u vlasništvo obitelji Bečka jer je kasnije ponovo postalo vlasništvom porodice Vlašimskyh . U popisu stanovništva 1869. godine na broju 17 u domaćinstvu Jana i Ane Vlašimsky živjelo je 8 ukućana. Kao vlasnik kuće navodi se Jan Vlašimsky za kojeg se navodi da je postolarski majstor. Za njegovu suprugu piše da živi od suprugova rada, za dva njihova sina Františeka i Jana se navodi da su učenici, dok za preostala dva sina je zapisana samo godina rođenja iz čega je moguće zaključiti da su tretirani kao djeca bez ikakvih obaveza. U istom domaćinstvu živjeli su Anini roditelji Václav i Katarina Bečka za koje se navodi da su podstanari i nadničari. Ostale rubrike o posjedovanju domaćih životinja ili zemlje su prazne što ukazuje da su živjeli veoma skromno jer je jedini prihod bila zarada od postolarskog posla Jana Vlašimskog i nadnica koju su zarađivali njegov tast i punica. Iz nepotpuno sačuvanih školskih podataka vidljivo je kakvi su bili učenici djeca Jana i Ane Vlašimsky. Za najstarijeg sina Františeka nisu sačuvani podaci, dok su za Jana zabilježeni uspjesi za dvije školske godine. U 1873./ 1874. školskoj godini koja je bila posljednja godina njegovog školovanja u Všenju, Jan je imao 6 jedinica i 7 dvojki. Treba ukazati da je jedinica bila najbolja ocjena koja kod nas odgovara današnjoj ocjeni odličan. Njegove su ocjene bile: vladanje 1, marljivost 2, vjeronauk 1, govorništvo 2, račun 2, nauka o mjerama 2, zemljopis 1, povijest 1, prirodopis 1, pisanje 2, crtanje 2, pjevanje 1, nauka o domaćem gospodarstvu 2. Treći sin Josip imao je nešto slabije ocjene i nije imao „glazbenu žicu ” poput svoje braće jer je iz pjevanja imao samo 3. Najmlađi sin Vaclav je po ocjenama čak bio bolji od Jana, ali je vjerojatno bio zaokupljen drugim stvarima jer je često izostajao s nastave. Iako je imao same vrlo dobre i odlične ocjene, u matičnoj knjizi je zabilježeno da je pred završetak osnovnog školovanja u Všenju zbog slabog polaska škole ostao neocijenjen, a 21. svibnja 1882. godine da je i ispisan iz škole. U popisu stanovništva 1880. godine u domaćinstvu Jana i Ane Vlašinski došlo je do promjena. Kao glavni prihod za Jana i njegovu suprugu navodi se zemljoradnja. Nema podataka da li su posjedovali svoju zemlju ili su je obrađivali u najmu, ali se u njihovom domaćinstvu spominje stoka. Popisivači su zabilježili dvije junice mlađe od godinu, jednu stariju od godinu dana i dvije krave. Za sina Franju se navodi da je vojnik 36. pješadijskog puka u Pragu, a Jan u 52. puku pješadije u Beču. Sin Josip živio je od poljodjelskih poslova dok je Vaclav još bio učenik. Katarina Bečka, Anina majka, spominje se kao udovica koja je imala jedan vid umirovljeničkog položaja ( výměnkář ). U domaćinstvu je još stanovala jedna učenica koja je živjela od općinske pomoći. Umirovljenički položaj bio je zaseban položaj starijih članova u češkim selima. Taj su položaj dobivali bivši vlasnici domaćinstva kada su se u starosti odrekli vođenja domaćinstva i predali ga nekom od svojih nasljednika. Da bi sebi osigurali mirnu starost, često su ugovorima uređivali svoj položaj sa svojim nasljednicima. Najčešće su to bila naturalna davanja u ratarskim i stočarskim proizvodima ( výměnek ) u visini koja su bila dostatna za preživljavanje. Iz popisa stanovništva za 1890. godinu je vidljivo da je vlasnik domaćinstva na broju 17 bio Josip Vlašimsky, sin Jana Vlašimskog starijeg. On se navodi kao vlasnik stana i vlasnik domaćinstva. Za njegovu suprugu se navodi da vodi domaćinstvo. Zanimljivo je da za Josipa, kao sporedna zarada, piše da je seoski sluga. Oni su imali sina Stanislava, rođenog 1888. godine. Jan Vlašimsky stariji također se prikazuje kao vlasnik stana, zatim kao vejminkář koji dodatno zarađuje kao crkvenjak ( kostelnik ). Njegova supruga Ana također je bila vyměnkařka. Za Josipovog brata Vaclava, koji još nije bio oženjen, kao izvor prihoda navodi se glazba. Njihovo je domaćinstvo tada imalo jednu junicu, 2 krave i jedno prase. Od gore navedenih članova domaćinstva Vlašimsky posebno pažnju zavrjeđuje Václav za kojeg se navodi da je bio glazbenik. Prema jednom pismu Vaclav je živio burnim životom. 1902. se spominje da je postao općinski činovnik u Turnovu, ali se u jednom zapisu iz 1903. spominje da je tražio „ ispomoć u nuždi”. Ipak je 1909. napredovao u činovničkoj službi, a 1921. je postavljen za općinskog tajnika. Zbog narušenog zdravlja otišao je u mirovinu 1. kolovoza 1927. godine. Iz ovog je vidljivo da se glazbom nije bavio profesionalno, već mu je to bila vjerojatno dodatna zarada. Podaci za bivša dva člana porodice Vlašimsky, Franju i Jana, ovdje više nisu zabilježeni. U Kronici Všenja je zabilježeno da je Franjo postao činovnik u općinskom sudu u Turnovu, a zatim je jedno vrijeme radio u Pragu gdje je uskoro umro. Nama u Hrvatskoj je poznato da je već tada Jan Vlašimsky mlađi boravio u Virovitici i da se već tada uveliko uključio u kulturni i glazbeni život grada. U Kronici sela Všenj su znali taj podatak te je za Jana napisano da je ravnatelj glazbe u Virovitici. Trebalo bi još detaljnije razjasniti gdje je svuda boravila ova značajna ličnost virovitičke povijesti od odlaska iz Všenja do dolaska u Viroviticu. Iz dosad poznatih zapisa Jan Vlašimsky je nakon završetka osnovne škole u Všenju završio srednju školu u Turnovu, zatim je studirao glazbu na vojnoj glazbenoj školi „ Pavlis ” u Pragu gdje mu je učitelj violine bio profesor Schininger, dok mu je profesor na „ žičanim instrumentima ” bio Pfeiffer. Nakon završetka studija služio je vojni rok u 52. puku austrougarske vojske kao glazbenik gdje je bio zamjenik kapelnika. S njegovim imenom se zatim susrećemo u Pecsuhu u Mađarskoj gdje je bio dirigent koncertne glazbe. Ovdje se i oženio. 1. rujna 1886. došao je u Viroviticu, nakon što je primljen na raspisani natječaj kao učitelj glazbe u Društvu za promicanje glazbe. Time je započelo novo razdoblje u njegovom životu tijekom kojeg je svojim radom obogatio glazbeni i kulturni života ovoga grada, a koje je trajalo sve do njegove smrti 1942. godine. Za bolje poznavanje života i rada Jana Vlašimskog najveća je praznina za razdoblja njegova studija i prva tri najplodnija desetljeća rada u Virovitici. Svakom istraživaču i ljubitelju prošlosti mora biti jasno da bi se ta praznina popunila kada bi se pronašao dnevnik Jana Vlašimskog koji se zametnuo u novije vrijeme. U njemu je Vlašimski bilježio svoja zapažanja od 25. siječnja 1883. kada je djelovao u Pecsuhu sve do 4. rujna 1917. kada je zabilježio smrt svog sina koji je umro od raka. Zahvaljujući agilnosti rukovodstva današnje virovitičke Češke besede uspjela se istražiti prošlost obitelji Vlašimsky od sredine 17. stoljeća do kraja 19. stoljeća. Neke od ovih spoznaja su izneseni u ovom radu, ali mnogi zanimljivi detalji naći će mjesta u nekom od sljedećih radova. Ipak ne bi trebalo ostati tajnom da je obitelj Vlašimsky spadala u učiteljske porodice koje su kroz osam generacija davali učitelje u Všenju i mnogim selima u široj okolici. Mnogi od njih bili su i glazbenici. Također treba ukazati na to da je po očevoj strani baka Jana ( Ivana ) Vlašimskog , virovitičkog glazbenika, bila kćerka Josipa Vlašimskog, učitelja u Březinama. Nažalost, za mnoge će biti iznenađenje da se njegov djed po očevoj strani zvao Jan Hrdina. Ovaj podatak je vjerodostojan jer je u matičnoj knjizi rođenih napisano da je otac virovitičkog velikana rođen 12. lipnja 1840. u Všenju na kućnom broju 41 kao vanbračno dijete između Jana Hrdine, kanonira 5. regimente c. k. artiljerije, krojača i kućevlanika iz Všenja i Helene, kćerke Josipa Vlašimskog, školskog učitelja u Březinama na kućnom broju 38. Postavlja se logično pitanje zašto je dijete zadržalo majčino prezime. Vjerojatno zato što ni Jan Hrdina nije bio pravi otac novorođenom djetetu. Na ovu pretpostavku ukazuje i bilješka u matičnoj knjizi da je Jan Hrdina u prisutnosti dvojice svjedoka tražio očinstvo za vanbračno rođeno dijete. Sve dosad iznijete spoznaje obitelji Vlašimsky u Češkoj neće imati veliku vrijednost ukoliko ne budu popunjene o svim dosad zabilježenim i još nezabilježenim spoznajama o jedinom članu ove porodice u Virovitici. Aktivnosti koje su u tom smjeru zabilježene u posljednje dvije- tri godine idu u pravcu da se spriječi zaborav na Jana ( Ivana ) Vlašimskog. Tu na prvo mjesto treba pohvaliti sve one koji su doprinijeli da se isposluje da se trajno preuzme skrb o njegov grobu na virovitičkom groblju. Jednako tako sve pohvale zaslužuju svi oni koji su se uključili u organizaciju manifestacije Proljetni zvuci Jana Vlašimskog. Za očekivati je da je to bio samo početak i da će se u Virovitici naći dovoljno razumijevanje da se nastavi s takvim manifestacijama. Sve one bi trebale trasirati put da se jednog dana prikupi dovoljno pisanog materijala za izdavanje monografije o Janu Vlašimskom. Iako je to zahtijevan posao, udruženim snagama taj bi se projekt mogao ostvariti u narednim godina. Bio bi to trajni spomenik ne samo ovom velikom muzičaru, ali i Virovitici jer su tragovi njegova rada do današnjih dana ugrađeni u njegov kulturni život. Virovitičani, na djelu pokažite da je to moguće! Vjenceslav Herout, profesor -----
Original Message -----
--- Šalje:
Ivo Barek [bareki@senat.cz] U istraživanju podataka o životu Jana Vlašimskog prije nego je došao u Viroviticu, u Češkoj, uspjeli smo uspostaviti osobe kontakte sa rodbinom Jana Vlašimskog u rodnom mjestu Všenj kod Turnova, s Vaclavom Vlašimsky i negovom sestrom Marie Maderova, koja se nakon telefonskog razgovora s Vaclavom Vlašimsky i upućenog našeg dopisa javlja sa razglednicom na kojoj piše: Draga gospođo Jasna, Ugodno
nas je iznenadio Vaš interes za našeg pretka Jana Vážená paní předsedkyně, zdravím Vás z Vyškova. Doufám, že se máte dobře a že si užíváte krásných květnových dnů. Co se týče Jana Vlašímského, zatím nemám dobré zprávy. Požádal jsem o spolupráci ředitele okresního archivu ve Slavkově , který je součástí Moravského zemského archivu v Brně. Ten slíbil, že se pokusí zjistit kolem této osoby co se v archivech zjistit dá. Podávám Vám tedy informace , které jsem od něho nyní získal. Ona "rodná kniha" uvedená v mailu, je samozřejmě matrika narozených. V Moravském zemském archivu jsou opravdu uloženy matriky - ale pouze z regionů, které archiv obhospodařuje (tedy kraje Jihomoravský, Zlínský a Vysočina). Pátral také po tom, zda v MZA nejsou nějaké materiály týkající se vystěhovalců obecně, ale zatím na nic konkrétního nenarazil. Zatím si tedy nemyslí, že by v Moravském zemském archivu bylo možné cokoliv nalézt k osobě Jana Vlašimského - prostě proto, že pocházel ze Všen u Turnova. Jeho pátrání však zdaleka nekončí. Požádá kolegy ze Státního okresního archivu Semily, kde jsou uloženy materiály týkající se Všen u Turnova, aby se po písemnostech po Janu Vlašimském podívali. Určitě budou mít extrakty ze sčítání lidu, které proběhlo v roce 1869 a 1880 a kde by měl být uveden jak Vlašimský (coby malé dítě) tak i jeho rodiče a sourozenci. A jeho kolegové z okresního archivu by rovněž mohli prohlédnout matriky, které jsou uloženy ve Státním oblastním archivu v Zámrsku (okresní archiv v Semilech je součástí Oblastního archivu v Zámrsku, tak jako slavkovský archiv je součástí Moravského zemského archivu). Z matrik by mělo být možné dohledat všechny potřebné údaje. Samozřejmě by mohly existovat i další písemnosti týkající se vystěhovalců (uložené v historickém archivu obce nebo v materiálech okresní povahy), ale množství a kvalitu písemností týkajících se Turnovska nezná (ale poptá se a zjistí). Vše potřebné zajistí, jen by chtěl požádat o trpělivost. Rychlost práce jeho kolegů v Zámrsku a Semilech již neovlivní. Pěkný den Vám přeje Ivo Bárek PROLJETNI
ZVUCI JANA VLAŠIMSKOG
MIRJANA VODOPIĆ, prof., Informativni centar Virovitica: Vjenceslav
Herout, profesor
Kulturna suradnja između hrvatskog i češkog naroda ima svoju višestoljetnu prošlost i ona bi se mogla pratiti u svim kulturnim segmentima. Htio bi se samo s nekoliko napomena zadržati na tu suradnju na glazbenom polju. Izostavit ću kod ovoga najstariju prošlost i zadržat ću se samo da razdoblju 19. i prve polovine 20. stoljeća. Također ću ovdje izostaviti i brojna imena hrvatskih glazbenika koji su svoja glazbena školovanja ili svoja dopunska znanja o glazbi stjecali u Češkoj. Prvo bih htio objasniti zašto je velik broj čeških glazbenika izabrao Hrvatsku za prostor svoga djelovanja. O tome su presudnu ulogu odigrala dva važna faktora. Prvi je da su i Hrvati i Česi živjeli tada u jedinstvenoj državi i to u Habsburškoj Monarhiji, kasnije preimenovanoj u Austro- Ugarsku, a drugi je bliskost jezika i kulture. Glazba je kod Čeha oduvijek bila važan segment kulturnog djelovanja kojoj se posvećivala posebna pažnja i stoga se u njoj nije oskudijevalo solidnim muzičkim kadrovima. Ta okolnost je uzrokovala da je dio takvih kadrova, iz egzistencijalnih razloga, odlazilo u druge sredine u kojima su nudili svoja glazbena znanja. O velikom broju čeških glazbenika i o njihovoj velikoj prisutnosti sačuvala se jedna humoristička doskočica, u kojoj se navodi da je Kristofa Kolumba, kada je doplovljavao do obale Amerike, tamo već čekala češka kapela. Hrvatska je dugo oskudijevala školovanim muzičkim kadrovima i zato je i ovdje za češke glazbenike bilo veliko zanimanje. U vrijeme hrvatskog preporoda, poznatijeg pod nazivom ilirski pokret, kada se vodila borba za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u Hrvatskoj, i nakon njegovog uspješnog završetka, trebalo je mnoge njemačke kulturne kadrove zamijeniti domaćim, ali to nije bilo moguće ostvariti u kratkom razdoblju i zato se taj nedostatak u drugoj polovici 19. stoljeća htio riješiti popunom kadrovima u svim kulturnim sferama, pri čemu se davala prednost mnogim češkim intelektualcima od kojih se očekivalo da će se, zbog sličnosti jezika, prije prilagoditi ovdašnjim prilikama. U glazbenom životu, prema nekim zapisima, u Hrvatskoj je krajem 19. i početkom 20. stoljeća djelovalo oko sto pjevačkih zborova u čiji su se rad uključili i brojni Česi. Tako se njihova nazočnost spominje u Petrinji, Varaždinu, Osijeku, Slavonskom Brodu, Sisku, Zagrebu, Križevcima, Valpovu i Virovitici. Osim sudjelovanja u pjevačkim zborovima mnogi Česi se spominju kao orguljaši, članovi glazbenih muzičkim grupa, pjevači u kazališnim i opernim kućama, glazbenici i kapelnici u mnogim vojnim i gradskim puhačkim sastavima. Među vojnim puhačkim sastavima bilo je dosta glazbenika Čeha u Karlovcu, Varaždinu, Osijeku, Bjelovaru, Požegi i Sisku. U gradskim puhačkim sastavima svirali su i mnogi Česi, po zanimanju činovnici ili obrtnici, kojima je sviranja bilo dopunska zarada ili su svirali samo iz ljubavi prema glazbi. Mnogi češki glazbeni pedagozi radili su na ovdašnjim školama, a ovamo su dolazili na raspisane natječaje. Jedan od takvih koji je došao na ovaj način u Viroviticu 1886. bio je i Jan Vlašimski. Naša ovdašnja javnost zna samo za neke poznate češke glazbene ličnosti koji su djelovali na hrvatskim prostorima, kao što su Fran Lhotka, sakupljač ovdašnjih pjesama Ludvik Kuba, Václav Huml, Marie Růžička Strozzi i možda još neke, ali taj broj je znatno veći, jer su mnogi češki glazbenici svojim radom također ostavili duboke tragove glazbenog života u drugim hrvatskim sredinama. Navest ću samo neke : Antonín Anděl, kompozitor i dirigent u Vukovaru, a kasnije i u Zagrebu dirigent pjevačkom društvu ? Kolo?i ujedno profesor na zagrebačkom konzervatoriju, Václav Anton, operni pjevač i jedno vrijeme ravnatelj zagrebačke opere i operete, Jan Bareš, kompozitor i violinist opere u Osijeku, Hynek Bláha koji je djelovao kao kapelnik puhačkog okesatra u Makarskoj, Sinju i Splitu, Emil Burian, operni pjevač u Narodnom kazalištu u Zagrebu, Ivo Čižek, vojni kapelnik koji je jedno vrijeme bio predsjednikom Češke besede u Dubrovniku, zatim dirigent dubrovačkom pjevačkom društvu Sloga i tamburaškog društva, Karel Hejda, kapelnik sokolske glazbe na Krku, František Jilek, dirigent, kompozitor i učitelj glazbe na Zemaljskoj glazbenoj školi u Zagrebu, Václav Novak, profesor glazbe na učiteljskoj školi u Zagrebu, František Pokorný, učitelj glazbe na Hrvatskoj glazbenoj školi i ravnatelj kazališnog orkestra i glazbenik koji je skladao oko 120 kompozicija, Milan Sachs, dirigent zagrebačke opere a jedno vrijeme zborovođa pjevačkog društva Lisinski u Zagrebu i desetine dugih. Djelatnost čeških glazbenika na hrvatskim prostorima možemo pratiti u dvjema različitim sredinama. Prva je ona gradska u kojoj je do Prvog svjetskog rata djelovao najbolji glazbeni kadar i zato su i rezultati njihovog rada ostavili dublje tragove. Drugi je seoski prostor na kojem su djelovala manja poznata glazbena imena, ali je njihov rad bio isto važan jer su takvi glazbenici bili osnivači prvih puhačkih orkestara u onim seoskim sredinama u kojima su se tijekom 19. stoljeća počele doseljavati brojne češke seoske obitelji. Najveći broj takvih porodica naselilo se na područjima između Virovitice - Bjelovara - Požega, s tim da je njihova najveća koncentracija oko Daruvara, središnjem dijelu ovog područja. Zanimljivo je da je 1886. godine osnovan u Velikim Zdencima prvi puhački seoski orkestar, a postupno su se takvi sastavi osnivali sve do Drugog svjetskog rata i u drugim seoskim sredinama. Sasvim slučajno je ispalo da je u Velikim Zdencima puhački orkestar osnovan iste godine kada je Vlašimski došao u Viroviticu. Među kapelnicima u seoskim sredinama bili su najčešće glazbenici koji su svirali u vojnim puhačkim sastavima i koji su se nakon demobilizacije uključili u glazbeni život svojih sredina. Među takvim kapelnicima svojim su se radom istakli: Josef Paděra u Malim i Velikim Zdencima , Jan Frýda u Velikim Zdencima, Josef Kír u Brestovcu, Jan Procházka u Novoj Gradiški, Jiři Posejpal u Međuriću, Jan Sínek u Dežanovcu. Svi ovi kapelnici došli su iz vojnih škola, a svoju su djelatnost obilježili još prije Prvog svjetskog rata, iako neki su neki od njih muzicirali i u jednom razdoblju između dva svjetska rata. Od kapelnika rođenih u Češkoj, a koji su bili aktivni u cijelom razdoblju između dva svjetska rata, treba spomenuti još Antonina Hovězaka, Vaclava Řihu a Josefa Kučeru. Svi ovi navedeni glazbenici osnovali su svoje obitelji na ovim prostorima i trajno su ostali ovdje živjeti. Ovdje u Hrvatskoj se nalaze i njihovi grobovi. Za razliku od njih mnogi glazbenici u hrvatskim gradovima su se prije ili kasnije vratili u svoju domovinu. Posebno se velik broj vratio nakon raspada Autro- Ugarske 1918. godine. Ipak neki od njih su također ostali živjeti u hrvatskim sredinama, a tijekom vremena njihovi su se potomci asimilirali sa većinskim hrvatskim narodom. Životni put mnogih ovih glazbenika sličan je životu Jana Vlašimskog ( 1861. - 1942. ). Ipak se on i razlikovao jer djelatnost Jana Vlašinskog nije bila vezana samo za glazbu već je taj rad prešao te okvire. Upravo o tom dijelu posla, koji danas možda manje poznat u ovdašnjoj javnosti, namjeravam nešto više reći u daljnjem mojem izlaganju. Jan Vlašimsky u radu virovitičke besede Češke besede su kulturna društva koje su osnivali doseljeni Česi u hrvatskim sredinama. Lako je odgovoriti zašto su Česi osnivali takva društva, ako nam je poznato zašto su i Hrvati u iseljeništvu u stranim zemljama osnivali slična kulturna društva u čijim su okvirima njegovali jezik i kulturu svoga zavičaja. Tako su i Česi preko Čeških beseda njegovali svoje kulturnu djelatnost koja se najčešće očitovala u čitanju čeških knjiga, njegovanju čeških pjesma i plesova i igranju čeških igrokaza. Takve su se besede osnivali u svim onim gradskim sredinama u kojima je bio veći broj Čeha. Prva Češka beseda je osnovana u Zagrebu 1874. godine, a najveću zaslugu za njeno osnivanje ima češki pisac Josef Václav Frič, a među osnivačima su se našli brojni tamošnji češki profesori, inženjeri, liječnici, arhitekti, glazbenici?Druga Češka beseda osnovana je u Dubrovniku 1899, a slijede Češke besede u Daruvaru i Puli 1907. godine. To su bile jedine besede koje su radile do Prvog svjetskog rata. Najveći broj beseda osnovan je tek nakon Prvog svjetskog rata, nakon raspada Austro- Ugarske kada su ovdašnji Česi ostali u državi Kraljevini SHS i time ostali izvan granica novonastale Čehoslovačke. Već ta činjenica da su se ostali na području druge države bila im je dodatni poticaj da očuvaju svoj identitet. Češka beseda u Virovitici osnovana je 1920. godine i spada među prve koje su osnovane nakon rata na hrvatskim prostorima. Prvi njen predsjednik bio je Jan Vlašimski koji je vjerojatno imao najveću zaslugu za njeno osnivanje. Nije poznato tko je Vlašimskom dao poticaj za osnivanje besede. Sigurno to nije bio Čehoslovački savez jer je on osnovan 1921. godine. Pretpostavlja da su u osnivanju imali podršku daruvarske Češke besede. Novonastala Češka beseda u Virovitici, uz glazbeni život, počela je njegovati i folklornu djelatnost. Tadašnje daruvarske češke novine Jugoslavšti Čechoslovácí su 1922. godine objavile da je u Virovitici završen kurs uvježbavanja čeških plesova nazvanih Češka beseda. Bili su to zapravo mješoviti plesovi na melodiju starijih čeških pjesama pri čemu su plesači i pjevali. Bili su to zapravo jedini plesovi koje su plesale sve folklorne grupe u svim Češkim besedama i oni su se održali na repertoaru i dosta godina nakon Drugog svjetskog rata. Danas bi oni djelovali malo zastarjelo, ali upravo zbog duge njihove tradicije ne bi bilo loše da se povremeno prikažu našem pučanstvu čime bi se izbjegao njihov zaborav. Nakon pokušaja u folkloru, virovitička beseda se okušala u uvježbavanju prvog vlastitog igrokaza. Uvježbana je kazališna igra Jedenácté přikázaní ( Jedanaesta zapovjest ) s kojim su se trebali predstaviti domaćem pučanstvu početkom 1923. godine. No, igrokaz tada nije odigran jer je u Virovitici umro Barta s kojim su neki glumci bili u bliskim rodbinskim odnosima. Umjesto toga primili su u goste Daruvarčane s kazališnom predstavom Alojza Jiraseka Vojnarka. Ova igra odigrana je 6. siječnje 1923. godine u hotelu Zlata, a prema novinskoj bilješci, sala hotela je bila popunjena do posljednjeg mjesta. Nakon priredbe češka i hrvatska mladež je zaplesala ples Češku besedu koji su prethodno uvježbali, a novine su napisale da je ples bio pozdravljen burnim pljeskom gledalaca koji ovaj češki ples još nikad nisu vidjeli. Ovakvo raspoloženje povećali su glazbenici Jana Vlašinskog koji su svirali do sitnih noćnih sati. Na godišnjoj skupštini Češke besede 21. siječnja 1923. predsjednik Vlašimski je govorio o zadacima društva i istakao da društvo nije političko već kulturno- gospodarsko. U svom radu Vlašimski je okupio jedan krug ljudi koji su mu bili dobar oslonac u daljnjem kulturnom radu. Među njima se navode Ečer, Růžička, Kubelka, Zeman, Synek, Šolc, Iternička, Hainzl, Chrumka. Ipak u svom radu Jan Vlašimski i virovitička beseda su nailazili na mnoge, i to uglavnom, novčane prepreke. To je vidljivo iz izvještaja tajnika besede koji je u svom izvještaju na godišnjoj skupštini izvijestio da je njihova imovina tako velika da si ne mogu naručiti nijedan časopis iz Čehoslovačke, a kamoli osnovati češku knjižnicu. Treba ovdje istači da tadašnje besede nisu dobivale skoro nikakvu pomoć. Tadašnji Čehoslvački savez, osnovan 1921. godine, imao je svoje sjedište najprije u Novom Sadu, zatim Beogradu a tek od 1937. u Zagrebu. U njegovom rukovodstvu su bili uglavnom ljudi koji su došli ovamo u međuratnom razdoblju kao predstavnici pojedinih tvrtki koje su se smjestili uglavnom u veće gradske sredine i više brinuli o svojim interesima ili interesima firmi ili ustanova koje su zastupali. Čehoslovačka država izdvajala je dio svojih novčanih sredstava za kulturnu djelatnost ovdašnjih Čeha, ali sve je išlo preko Čehoslovačkog saveza čije rukovodstvo nije dovoljno poznavalo sve potreba na terenu. Moglo bi se reći da su pri tome bile zakinute manje sredine koje najčešće nisu dobivale ništa. Jedna od takvih sredina je i Virovitica jer do sada nisam uspio nigdje pročitati o bilo kakvoj novčanoj potpori virovitičkoj Češkoj besedi. Ipak Jan Vlašimski i 60 do 70 članova njegove besede nisu klonuli duhom. Radilo se u otežanim uvjetima, ali sa srcem. A da se može pripremiti neka kulturna akcija i bez novca, dokazao je Jan Vlašimski, koji je za 1. travanj 1923. sazvao u društvene prostorije sastanak svojih članova i održao im predavanje pod nazivom Husitska doba i Jan ?ižka z Trocnova. Svoje je predavanje podijelio u tri razdoblja: 1. Odpor naroda poslije spaljivanja ljubimca češkog naroda Jana Husa, 2. Pobjede češke vojske pod vodstvom Jana ?ižke i 3. Poraz češke vojske pod vodstvom češkog plemstva. Tadašnje ovdašnje češke novine su zabilježile da su prisutni u mislima, barem nakratko, bili u svoj bivšoj domovini jer od djetinjstva nisu ništa slušali od svojim precima . Poslije predavanja Vlašimski je još recitirao dojmljivu pjesmu "Kmotr iz Haje" od češkog pjesnika Jande, zbog čijeg su sadržaja mnogima potekle suze, a da rastanak bude nešto veseliji, recitirao je još jednu humorističku pjesmu "O tom kobylkáři" od Drahonovskog. Prisutni su svom predsjedniku bili zahvalni i poručili su mu, da očekuju sljedeće njegovo predavanje. Usput ponavljam da se to dogodilo u ovo vrijeme 1923. godine, a drago mi je da nakon 80 godina od tog događaja današnji naraštaj Češke beseda je osjetio potrebu da se na ovakav način prisjeti Jana Vlašimskog. Da Jan Vlašinski nije razočarao članove svoga društva svjedoči podatak da je 5. srpnja 1923. na sjećanje spaljivanja Jana Husa u predvečernjim satim organizirao paljenje lomače u vinogradu na najvišem okolnom brijegu. Bilo je to događaj prvi puta organizirana u Virovitici. Uz članove besede bili su prisutni mnogi građani jer su bili radoznali zbog čega se ta vatra pali. Kada je vatra bila najveća, pjevačka grupa besede zapjevala je pjesmu Hranice vzplála na břehu Řýna ( Lomača je planula na brijegu Rina ) a nakon toga je potpredsjednik besede František Červenka govorio o životu Jana Husa koji je za pravdu žrtvovao svoj život. Novine su zapisale, da su se mnogima u očima pojavile suze a Červenko je savjetovao da ove iskre potaknu sve da ne zaborave na što su bili spremni njihovi preci kada su bili izrabljivani. Zato je prisutnima poručio da se drže Husovih riječi: Traži pravdu, uči se pravdi, slušaj pravdu, ljubi pravdu, brani pravdu sve do smrti. Ovakva prosvjetno- odgojna djelatnost nastavljena je i kasnije. Krajem 1923. godine obilježena je peta godišnjica nastanka čehoslovačke države. Predsjednik Vlašimski na novom sastanku je za članove besede organizirao predavanje o tom događaju. O tom je govorio inženjer Stok, a skup je bio pozdravljen sviranjem himne "Kde domov můj" i pjesmom "Teče, voda teče". Također se svirala, na neki način slavenska himna Hej Slaveni, a na kraju program je završen pjevanjem pjesme Lijepa naša domovina. O šarolikosti programa u organizaciji virovitičke besede svjedoči jedan novinski zapis o jednoj kabaretnoj večeri održanoj u hotelu Zlata 24. veljače 1924. godine. U prepunoj sali program je započela glazbenici vođeni Janom Vlašimskim koji su zasvirali mješovite češke pjesme. Nakon toga u programu su se izmjenjivala zabavne i glazbene točke. Zapjevano je i nekoliko kupleta koji su tada bila u modi, a također je jedan njihov član ( Štok ) izveo nekoliko mađionarskih trikova. Publika je imala priliku vidjeti i dvije kratke jednočinke. Prodajom razglednica, kalendara i torte zaradilo se oko četiri tisuće dinara čime su se pokrili troškovi u visini od tri tisuće dinara. Poslije programa za plesnu zabavu pobrinuo se glazbeni sastav Jana Vlašimskog, a također su te večeri četiri kolone plesača otplesalo ples Češku besedu i jedan novi ples pod nazivom Šla Aninka do zeli ( Išla je Ankica po zelje ). Iako su u radu besede zasluge imali svi njeni članovi, ipak doprinos Jana Vlašimskog je neusporedivo najveći. Pokrivao je glazbenu stranu svih programa, a taj je dio bio uvijek najteže riješiti jer bez glazbe takvi su programi nisu bili manje privlačni. Vlašimski se i dalje uključivao u brojna predavanja za članove besede. Tako je u ljetnim mjesecima 1924. godine, uz predavanje o Janu Husu, bilo predavanje i o Bedřichu Smatani. O njemu je govorio Jan Vlašimski i rekao da za "takvog Bogom nadarenog umjetnika nije imao razumijevanje ni njegov vlastiti narod jer mu do smrti nije dao pravo priznanje." Beseda je u ljeto 1924. za svoje članove organizirala i jedan izlet u Milanovac gdje se održala zabava, a goste je zabavljao orkestar Jana Vlašimskog. Ovdje su učešće uzeli i članovi pjevačkog društva Rodoljub koji su tamo zapjevali nekoliko narodnih pjesama. Ovom programu odazvalo se brojno virovitičko činovništvo na čelu sa gradonačelnikom. Plesalo se dugo u noć, a novine su konstatirale, da je šteta što tamošnji gostioničar nije pripremio dovoljno jela i pića, ali će mu to zasigurno biti dobra pouka da se takvo što idući puta ne ponovi. Svi ovi događaji događali su već u visokim godinama Jana Vlašimskog. 1924. on je bio u 63. godini života i stoga i njegov doprinos, u kasnijim godinama života virovitičke besede, nije bio onakav kakav bi bio u mlađim godinama. Iako još nije detaljno istražena kulturna djelatnost virovitičke besede do 1941. godine, kada je prestala s radom, čini se da u Virovitici nije bilo ljudi koji su mogli preuzeti od njega sve one obaveze koje su potrebne za vođenje jednog kulturnig društva. Ipak Jan Vlašimski je ostavio duboki trag u životu virovitičke besede. Stoga i današnji program je samo jedna mala zahvala njegovom djelu, a pogotovo je pohvalno da je inicijativa za to došla od naraštaja koj nije ni poznavao Vlašimskog, ali koji je ipak toliko zreo te je spoznao da je to bio čovjek koji je zaslužio da se o njemu sačuva trajna uspomena. Dubravka
Sabolić, prof., Gradski muzej
Antun Zalar, bivši kapelnik Gradske glazbe
Ladislav Borbaš, predsjednik Gradske glazbe
Pero Turčinović, prof., ravnatelj Osnovne glazbene škole
"Jan Vlašimsky" Ivan
Zelembrz, prof., ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice Jelka
Prpić, unuka Jana Vlašimskog
Jasna Per-Kožnjak
dr. vet. Ivan Kovačević, učenik Jana Vlašimskog |