Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Baš kada pomisliš da je na ovome svijetu već sve rečeno i da više nema potrebe za piscima sretneš jednog živog koji ti sruši ta razmišljanja


  Kultura           Biljana Kovačević           28.05.2018.         958 pogleda
Baš kada pomisliš da je na ovome svijetu već sve rečeno i da više nema potrebe za piscima sretneš jednog živog koji ti sruši ta razmišljanja

Baš kada pomisliš da je na ovome svijetu već sve rečeno, kako nema potrebe za poezijom i prozom i da su svi pjesnici/pisci nepotrebni ovome vremenu, sretneš jednog živog. I taj jedan od prve riječi sruši sva ta razmišljanja i pokaže koliko toga je još neizrečeno, koliko bogatstva krije u sebi jedna osoba, koliko topline i maštovitosti, novog izričaja i vlastite iskustvene interpretacije.

Ove subote glavni gost Virovitičkih umjetničkh večeri bio je pjensik i pisac Petar Fehir. Njegova poezija i način interpretacije oduševili su sve posjetitelje.

Najbolja nagrada svakome piscu/pjesniku jest kada osjeti oduševljenje i odraz iščitanog napisanog u nekoj drugoj duši koja se u tim trenucima pronalazi nebitno identičnim događanjima, već senzibilnošću prikazanog. Ne može čovjek ostati ravnodušan, ne zapitkujući se kako i sam nije mogao iskazati tu slatkoću doživljenog gdje naprosto pod nepcima osjećaš svaku izgovorenu riječ i ono što se krije iza nje. Život.

Istinski, neuljepšan, stvaran, dočaran kroz narječje kraja, običaja, rekvizita nekog izgubljenog vremena. Pa poželiš da si tamo, kao dijete koje viri iza ćoška dok odrasli obavljaju poslove za odrasle. Gdje iskušavaš pažnju njihovu kradeći svoju prvu rakiju sa stola pa se nabrzinu onesvijestiš.

Dok osjećaš mirise i zvrčanje pečenih čvaraka pomiješanih sa sjećanjima na rat, progonstvo, izbjeglištvo, stranu zemlju. Kad više ne znaš jesi li više stranac u vlastitom domu ili obećanoj zemlji. Kad riječi ispisane žude za svakom stopom rođene zemlje, svakom rječju koja je odzvanjala obroncima Bilogore, ne imavši više niti jedan izbor doli utkati to u riječ pisanu, nikad zaboravljenu, srcem i dušom interpretiranu.

I danas kada se ponovo pitamo kuda nas vodi ovaj svijet i zašto nam djeca i danas odlaze s rodne grude, ne preostaje nam nego nostalgično čekati nekog novog pjesnika/pjesnikinju koji će kroz svoju osebujnu maštu i talent, priličnu svakom autentičnom biću, iznova na pozornici života iskazivati svoje osjećaje, svoju percepciju svijeta, ne dajući da umre više ni jedna gruda zemlje, da ne završi u grobu, ropotarnici prošlosti, da nijedan izgovoreni dah izgovoren kraj vrelog kotla nebude izgubljen, nijedna vragolasta misao dječaka ispod stola, djevojke polegle u sijenu i ljubavnike u dvorcu od komušine.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kultura



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: