Virovitička povjestica

Reizdanje knjige Virovitica i Franjevci bio bi najveće priznanje Virovitičana p. Paškalu Cvenaku i njegovom neumornom radu na kulturno-povijesnom području našega zavičaja.

Za taj grad kažu da je mala Švicarska, grad blizanac, oslonac turizma Virovitičko-podravske županije, a ime mu je Orahovica. Ako zaobiđemo problem KIO Keramike prema kojemu je bio poznat posljednje dvije godine, ovaj grad je poznatiji prema najstarijem srednjovjekovnom utvrđenom gradu, razvalini, burgu Ružica grad. Osim toga, jedan je od rijetkih hrvatskih gradova koji ima sakralne objekte čak triju kršćanskih religija: Župnu crkvu Našašća sv. Križa, manastir Sv. Nikole i Evanđeosku pentekostnu crkvu Betanija.

Mikleuš se prvi put spominje 1334. kada je pripadao sinovima lokalnoga plemića Jurja kao mjesto gdje se nalazi crkva ecclesia sancti Nicolau arhiđakonatu Vaška. Smatra se da je mjesto dobilo naziv prema patronu crkve.

Na žalost naših predaka i na sramotni zaborav suvremenika, nas samih, takvi su običaji gotovo potpuno isčezli. Njeguju ih tek kulturno-umjetnička društva. Srećom – a to je sada i najbitnije – običaji su sačuvani.

Kada se popnemo vozilom na sadašnji nadvožjak prema Cabuni, pogledamo li desno možemo vidjeti velebni dvorac grofa Jankovića.

Arheološki nalazi oko Špišić Bukovice i okolnih mjesta Starog Gradca i Bušetine svjedoče o višetisućljetnoj povijesti nastanjenosti toga kraja. Godine 1899. ondje su pronađene ostave novca iz antičkoga i srednjovjekovnog doba. Najstarije ime za Špišić Bukovicu je Bakwa, mađarska varijanta Bukovice. Pretpostavlja se da ime potječe od gustih bilogorskih bukovih šuma i teško prohodnim bukvicama. Iz neolitika (4200. – 3900. pr.Kr.) kod Bačarovog jarka pronađena je stara nastamba koja je sadržavala keramičke posude, alate te dijelove okomitog tkalačkog stana.

Kurija je sagrađena početkom 19. stoljeća, posredno s gradnjom virovitičkoga dvorca. Oblik kakav ima danas dobio je 1880-tih godina kada mu je vlasnik bio Gejza Janković-Beszana (slatinski). Popularan naziv kurije iz njegova vremena bio je „Gejzin dvor“. On je bio vlasnik velikoga imanja Lukač te Terezino Polje koja su 1902. Imala oko 2 500 hektara plodnoga tla.

Urbanistička i arhitektonska jezgra Virovitice je srednjovjekovna tvrđava koja se nalazila gdje je današnji dvorac. Unatoč ostalim gradnjama koje su bile intenzivne 60-tih i 70-tih godina (uglavnom stambene zgrade) dvorac je dan-danas ostao glavno obilježje grada – identitet Virovitice.

Najstariji poznati dokument u kojemu se navodi Possessio Szuho=Polye“ je popis vlastelinstva Vučin, Dominium Vuchin, koji potječe iz 15. lipnja 1763. Ovo naselje nije bilo starosjedilačno nego već novosastavljeno o čemu svjedoče popisi sastavljeni u prvoj polovici XVIII.stoljeća: prvi postturski popisi (1698., 1702.) govore da na toj lokaciji nema naselja, a popis iz 1745. također.

Kažu da je najkulturnija kultura Hrvatske hrvatsko selo. Ono je dalo mnogo mislilaca, istaknutih ljudi, ono nas hrani i napaja, a koliko god bilo prljavo ili zabačeno, običaji su temeljna ostavština naših predaka

Istaknuti hrvatski književnik, dramatičar, pjesnik i liječnik Miroslav Feldman pojam je svih virovitičkih stihotvoritelja i suvremenih lirika. Rođen je 1899. u Virovitici. Nedugo nakon rođera seli u Zagreb i ondje završava Gimnaziju (1917.). U samome jeku Prvoga svjetskog rata mobiliziran je na bukovinski front sve od 1919. kada počinje studirati medicinu u Zagrebu, a doktorira u Beču. Većinu svoga života provodi u Zagrebu. Godine 1925. pristupa Komunističkoj partiji Hrvatske. Tijekom Drugoga svjetskog rata djeluje u partizanskoj mornarici. Godine 1944. putuje u El Shat i El Khatatbi (Egipat) gdje služi kao liječnik i amaterski novinar. Posjet Egiptu ostavit će duboki trag u njehovim stihovima i rečenicama.

U zemlji imamo dvije vrste neprijatelja: prvi govore da je nekada u staroj Jugoslaviji bilo bolje nego što je sada. To su ostaci velikosrpskih hegemonista, koji smatraju da Hrvatska imade suviše slobode i da su Hrvati u ovoj zemlji stekli i izvojevali i suviše velika prava. Drugi govore da bi Hrvatima bilo bolje da su sami. Protiv takvih elemenata, nazivali se Hrvatima ili Srbima, moramo biti vrlo budni i voditi nemilosrdnu borbu gdje god se pojave.

Počeci zdravstvene službe u Virovitici vežu se prvenstveno uz virovitički Franjevački samostan gdje u XVII., XVIII. i XIX. stoljeću djeluju ljekarnici i tzv. ranarnici. Najpoznatiji predstavnici virovitičkih franjevaca-ljekara bili su Ivan Kapistran Besz i fra Bonifacije Gerber. Iako su franjevci bili visoko obrazovani, njihova ljekarnička dostignuća tada još uvijek nisu bila profesionalna. Unatoč tomu, označavamo ih kao začetnike zdravstvene službe u Virovitici.

Prema službenim dokumentima, prije 127 godina, 13. listopada 1885. rođena je Mara Matočec. Mala oniska ženica, blijeda lica, sa živim izrazitim svijetloplavim očima, sitnim ručicama, na kojima neobično uočljivo odskaču žile; malim orlovskim nosom, skromno i jednostavno seljački odjevena. Prva podravska spisateljica, prosvjetno-kulturna aktivistkinja i prva hrvatska političarka.

Pretraživavši stare obiteljske albume pronašao sam neke fotografije koje su bile u vlasništvu moga oca pok. Vlade Smiljanića koji je bio jedan od veterana virovitičkog automobilizma. Stoga Vam donosim nekoliko ključnih fotografija i novinskih isječaka iz davnih brojeva „Virovitičkoga lista“. Materijale o povijesti i razvitku ovoga sporta u Virovitici Vlado Smiljanić je prvi počeo sakupljati, a ja bih to želio nastaviti.

Dok se Slavonija i Podravina oporavljaju od Turaka u svijetu buja novi život, drugačiji pristup kolektivu, čovjeku i umjetnosti. Rađa se barok – književni, umjetnički i arhitektonski svjetski porket koji nastoji preoblikovati svijet: podići ga na razinu luksuznoga, bogatoga i dinamičnoga. Iako je u književnosti vođen slaganom Memento mori – čovječe, sjeti se da si smrtan – u umjetnosti je potpuna suprotnost. Ondje život buja!

Drevna virovitička povijest ističe se prema jednoj posebnoj vještini koja je obilježila početak 20. stoljeća na našim prostorima. Među prvima u Europi baš je naša Virovitica imala diletantsku tvornicu za proizvodnju umjetnoga cvijeća. Na prostoru jugoistočne Europe postojala je još jedna takva, i to u Subotici, ali prema asortimanu proizvoda bila je manja uspoređujući s virovitičkom.

„Žrtve malobrojnih spašavaju mnoge.“ Ne mogu se sjetiti gdje sam prije nekoliko dana čuo ovu izreku, i to je sada nevažno. Važno je da sam ju čuo vozeći novi trkaći bicikl virovitičkom obilaznicom koja je blizu moga mjesta, Korije. Bez namjere i cilja krenuo sam prema „šećerani“. Cesta je bila potpuno prazna, zvuk automobila čuo se tek kilometrima dalje.

„Uprimo svi da osnujemo u Virovitici 'Hrvatski sokol', koji će svojim demokratskim duhom obuhvatiti sve slojeve građanstva, da ih sjedini 'za lavlju silu – sokolov let'!“, pisao je „Virovitičan“.

Prva aktivna virovitička tiskara koja se spominje poslije Prvoga svjetskog rata u vlasništvu je braće Steve i Luke Bralića. Prvi list iz te tiskare je „Vjesnik“, glasilo Narodnog vijeća države, tj. kraljevstva SHS, odnosno Odbora u Virovitici. List je izlazio dva puta tjedno sve do formiranja vlade Kraljevstva SHS (20. prosinca 1918.) kada Narodna vijeća gube svoju ulogu.