Putujem i pišem

Nudi li onda grad od preko tri milijuna stanovnika kutke za dobru hranu i okrjepu? Ne samo da nudi, nego vrlo lako čovjek može pomisliti da je netko istresao jelovnike cijelog svijeta na jedno mjesto i potom ga nazvao Berlinom.

Berlinski gradski prijevoz je današnja znanstvena fantastika, ne toliko po letećim i nadzvučnim vlakovima ili teleportirajućim objektima koliko po fantastičnoj njemačkoj točnosti i organizaciji iste. Stoga, poželite li otići 30-tak kilometara izvan Berlina gradski prijevoz vam je dostupan i samo trebate pronaći neku od podzemnih ili nadzemnih stanica, pratiti stanice i doći na odredište u rekordnom roku jer, naravno, na ''pametnom'' telefonu možete kombinirati sredstva prijevoza i naći najbolju i najbržu varijantu.

Ponekad i nije tako loša stvar kada turistički pratitelj izgubi horizonte i promijeni planove u dahu, jer neki od njih priznaju grešku i znaju kako ispraviti istu; sve su to čari posla, valjda.

Gdje god da skrenete dobro ste skrenuli. Makedonsko zalazeće proljetno sunce zvalo nas je prema jugu i u daljini nazirala su se svjetla Skopja.

Zima je okovala glavni grad Republike Makedonije. Skopje je utonulo u zimski san, u privremeno mirovanje do ponovnog buđenja vegetacije. Vardar je nosio svoju mutnu vodu i krivudao centrom grada, pored stadiona, prema Grčkoj. Kameni most prenosio je smrznute pješake na drugu stranu grada. Iako je bilo predblagdansko vrijeme u zraku se to nije osjećalo, a hladnoća je stezala sve više i više.

Skopje, toplo je jutro u glavnome gradu Republike Makedonije. Trešnja ispred kuće u lijepom je bijelom nevinom cvatu. Doručak je na stolu, topla sirnica, jogurt, šopska salata i neizostavna čaša aromatične domaće rakije. U dvorištu se raspravlja na žustrom makedonskom jeziku, riječi mi odzvanjaju u ušima. Riječi su tako meke, da sam pomislio da imaju dušu.

Nakon zanimljive rumunjske večeri Marius se ponudio da nas odmah po izlasku Sunca povede do Râșnova i Brana. Jutro je bilo drsko hladno i dah se odmah pretvarao u magličastu ledenicu. Marius je zagrijavao automobil. Cesta E574 koja spaja Transilvaniju i Vlašku vodila nas je prema lokacijama koje smo željeli posjetiti. Udaljenosti od Braşova do Râșnova i Brana nisu velike, no svejedno automobil uvelike olakšava posjetu istima jer bi se inače obilazak istih morao odvijati na druge načine, lokalni autobusi i stopiranje nisu ponekad najbolje rješenje.

Napustili smo Târgu Mureş sa željom da se i vratimo. Mini – bus nas je usmjerio put Braşova, popularnog zimskog odmorišta Transilvanije. Vožnja, napola obavljena u snu, bila je podnošljiva. S prtljagom na ramenima uputili smo se put hostela. Ljubazni prodavač vina u lokalnoj vinariji pokazao se kao savršen putokaz, doznali smo gdje je adresa hostela, ali i gdje se može dobro pojesti.Ušli smo u restoran ''Ceasu'rau'' i u tren se osjetio duh Rumunjske.

Kada vas u nesigurnom srednjem vijeku, tijekom 12. stoljeća, neki kralj pozove da se naselite u sigurno okružje i da nesmetano radite ono što ste oduvijek radili onda prihvatite poziv. U slučaju Transilvanije pozivatelj je ugarski kralj, a pozvani su njemački obrtnici i trgovci iz rajnske oblasti, točnije Sasi. 1191. godine kroničar Krauss navodi naselje na mjestu današnje Sighişoare koje je već do 1280. g. već nosilo latinski naziv Castrum Sex ili ''šestostrana utvrda'' (Uvrda Sasa).

Jednog kasnog jesenskog dana, samo ponešto pred dolazak zime razmišljao sam kamo otputovati. Ponekad se stvarno teško othrvati želji za kretanjem, želji onih starih nomada, koja vrije u nama, od kojih smo i mi sami nastali. Poslao sam poruku V.-nu i poslao mu u grubo plan tj. više želju kamo otputovati. Predložio sam Rumunjsku jer sam se sjetio da smo tamo negdje ne baš tako davno uz hladno pivo zagrebačkog Medvedgrada raspravljali o rutama prema Rumunjskoj i Bugarskoj, stoga sam pomislio da bi se to moglo i realizirati. Odgovor je stigao i ubrzo su zrakoplovne karte bile u džepu. Budimpešta-Târgu Mures, letimo u Transilvaniju.

Pročitavši nedavno odličan kriminalistički roman češkog autora Miloša Urbana ''Sedam crkava'' ponovno me zaintrigirao Prag. Roman smješten u suvremeno doba opisivao je neobične zločine smještene pod okriljem praške gotike; na ulicama. Misteriozne tavanske prostorije crkava, neobični zvukovi zvona, ispreplitanje sna i jave i uvijek sveprisutna noć, Prag je u tom romanu bio drukčiji, no opet stvaran. Poželio sam ponovno posjetiti češku metropolu.

Nakon popijene kave i pojedenog doručka u Ljubljani, nastavili smo put prema Švicarskoj. Automobil je pratio simbole na cesti i sretno jurio naprijed. Tabla na kojoj je pisalo Courmayeur označila je smjer prema nebu, doslovno. Ispred nas nalazio se alpski masiv Mont Blanc prekriven vječnim snijegom. Preko njega se može na razne načine; žičarom, alpinističkom opremom, avionom…., no autom je to bila druga priča. Stoga smo se našli u koloni ispred tunela koji vodi iz Italije u Francusku. Cestovni tunel Mont Blanc impresivno je građevinsko djelo koje je nastajalo od 1957.g. do 1965.g. i dug je nevjerojatnih 11 611 m. Vožnja kroz tunel bila je opuštajuća jer dosta stroga ograničenja i pravila ponašanja ne dopuštaju bilo kakvo ''divljanje''.

Prošavši ispod masiva Mont Blanc automobil je lagano klizio jednoličnom autocestom. Nakon predivnih dana provedenih u zelenoj i očaravajućoj Švicarskoj vrijeme je bilo da pođemo kući. Puni dojmova put nas je vodio preko sjeverne Italije, dionicom od Ženeve preko Milana prema Veroni, Trevisu i Udinama. U automobilu se uvijek vode dubokoumni razgovori, osim ako ekipa nije teško posvađana. ''Što nam je na putu?'' – upitao je M., vozač Toyote. Otvorio sam OMW-ov auto Atlas Europe i izgovorio sudbonosne riječi:''Krećemo se prema Vicenzi, ali nam upravo dolazi Verona!''. ''Imamo li vremena?'' – upitala je K. koja se ugnijezdila na zadnjem sjedištu automobila. Lijevi pokazivač smjera već je bio uključen brzim potezom lijeve ruke iskusnog vozača i tražili smo parking u Veroni. Sve je jednostavno kad imaš ritmički usklađenu ekipu, sličnih interesa i s ljubavu za putovanjem.

Plavo more, sunce koje nesmiljeno prži, pristojna plaža i neugasiva želja za osvježenjem riješili su dvojbu; kupati se ili ne kupati? U trenu sam bio na ručniku, mokar, dok su leđa upijala tople, ugodne, sunčeve zrake. Slano more mi je već na usnama dok promatram ljude koji lijeno leže na šarenim luftićima dok ih valovi, nesvjesne, nose prema pučini. Plaža u talijanskom gradiću Sistiani nedaleko od Trsta nudila je savršeni bijeg od dnevne rutine i gotovo da mi je pružala James Bondov-ski osjećaj tajanstvene važnosti.

Ne sjećam se baš lekcija iz povijesti koje su učile o napadima na Veneciju. Uvijek je taj grad bio negdje u skupini onih koji su na vrhu hranidbenog lanca. Uvijek je taj grad upravljao nekima, osvajao neke, trgovao s nekima namećući svoje uvjete, uglavnom diplomatski rješavao sukobe te se stvarno ne sjećam neke činjenice da je netko nasilno uletio u taj grad, pa ga sravnio sa zemljom i odveo, na primjer, ljude u ropstvo.

Bez obzira na sve čari i veličanstvenost Londona pomalo sam bio i više nego sretan činjenicom da smo se ukrcali u autobus koji nas je trebao prevesti do juga Engleske na obale English Channela u lučki grad Portsmouth ili ''Pompey'' kako ga zovu lokalci. Neobičnost tog grada je u činjenici da je to jedini engleski grad koji je cjelokupno smješten na otoku (Portsea Island). Osim toga, njegova bogata prošlost vezana uz more i brodove i činjenica da su se u tome gradu rodile neke od važnih osoba za englesku stariju i noviju povijest kao što su pisac Charles Dickens i glumac Peter Sellers samo po sebi daje dovoljno motiva da se taj grad i posjeti. Stoga, evo me na njegovim obalama!

Iz Londona za relativno malene novce čovjek može bez problema posjetiti Stonehenge. Mnoge manje i veće turističke agencije nude usluge obilaska te lokacije. Agencije su dobro organizirane i samo treba malo istražiti, tj. dati su truda i pronaći neku povoljnu koja vas ne će operušati.

Teško je započeti svaku priču. Postavljam si pitanje – Kako jedan više milijunski grad opisati u jednoj priči? Nakon putovanja po Irskoj 2009. godine i povratka u Hrvatskoj ostale su neke praznine. Prva je praznina bila u spoznaji da sam te godine dotaknuo englesko tlo sletjevši u Luton bez da sam vidio išta od Engleske.

Šetali smo podosta velikim prostorom izložbenog centra koji je postavljen u zgradu loptastog oblika i čudili se, svatko na svoj način, stvarima koje nisu svakog dana na meniju običnog smrtnika. Osjećao sam se kao znatiželjno dijete dok sam dodirivao ekrane na dodir koji su zatim mijenjali slike i prikazivali dijelove hadronskog sudarača ili me vodile u sam sudar atoma i njegovo cijepanje. S vremena na vrijeme svjetla u prostoriji izložbe ''Universe of Particles'' su se ugasila, a prostorija je odjednom bila ispunjena galaksijama u kojima smo u trenu postajali putnici. Cijela prostorija izgledala je poput vremenske kapsule i definitivno u toj prostoriji nismo bili u 21. st.

Prolazim, putujem i ne ostavljam trag, zaustavljam se. Slike mi prolaze glavom: Alpe, Rimsko Carstvo, Talijani, Talijanke, talijanski jezik, renesansa, procvat i uspon Europe. Ovdje se rađala povijest Europe. Promatram cestu kojom se krećem i shvaćam '' da to je Europa koju želim vidjeti i osjetiti''. Osjećam duh prošlosti, promatram ljude, arhitekturu, slušam jezik; tjera me na razmišljanje. Nisam nikada razmišljao o tome kako izgleda Italija, ne mislim sada na Italiju kao državu, republiku ili kao bilo kakvu drugu političku tvorevinu, mislim na samu zemlju, tlo, njene stijene, kako izgleda okovana snijegom, more, obala. Upoznao sam i to, promatrajući je. Promatrao sam njene gradove s autoceste, danju i noću. Noć daje ovim gradovima neku posebnu ljepotu i ugođaj je od grada do grada drugačiji.