Skladna zemlja polutame

Poslije silnih godina neizvjesne borbe i mnogih nedaća koje su ih gotovo dovele do tragičnoga poraza, sada je konačno stigao čas kad će se nepredvidiva sudbina triju mudraca nepostojanja jednom zauvijek razriješiti. Kobne pogreške dobročinitelja više neće moći biti ispravljene niti će se zlo u slučaju svoga poraza moći izdići iz pepela i osvetiti svoj sramotni pad. Ili će Egzufrilej biti sveden na ništavilo i okrutno protjeran iz vlastite stvarnosti, ili će nesalomljivi borci za istinu i pravdu nepovratno pasti pod njegovim gnjevom.

Neustrašivi su osvetnici tek maloprije krenuli u bespoštedni pobunjenički pohod, čvrsto odlučivši prekrojiti svoju iskvarenu i nepravednu stvarnost, a gorući Ignedis u čijem su se prokletstvu nedavno utapali, sada je u njihovim očima izgubio svoju prepoznatljivost pretvorivši se u daleku, prodorno svjetleću dubinu. Rulja vjernih sjenki koje su vapeći za slobodom bile spremne prikloniti se bilo kojem moćnom spasitelju, sada bijaše samo monotona nakupina neuglednih točkica zaklanjanih vrelim paklenim zidovima. Ubrzo je epski prizor beskrajnog prostranstva Ignedisa iščeznuo iz njihova vidokruga, a njihova su maglovita stopala nestabilna poput oblaka stupila na čvrsto mramorno tlo smješteno iza jarko crvene granice paloga carstva što je nekoć pripadalo poraženoj Paklenoj Vlasti.

Želim da sa mnom kreneš u rat protiv atrofolskog cara jer želim da moj poraz bude osvećen! - iz zavodljivih Norfildinih očiju prštala je neizmjerna ljupkost, hipnotizirajući čak i nadnaravna muška stvorenja, premda bi svako žensko biće iza maske ljubaznosti razabralo trulu i iskvarenu dušu punu zlobe. Zaokupljen činima goruće ljepotice kojoj vrućina ognja nije mogla naštetiti,

Nezamislivi zidovi agoničnog ognja bili su visoki poput sablasnih planina, a njihov prodorni sjaj crven poput crjepova i blještav poput samoga sunca kao da je nastojao rastaliti samo tkanje stvarnosti. Kroz šumu plamenih jezika širila se stravična jeka vječnih patnika, koji su prkoseći Paklenoj Vlasti prije bezbroj stoljeća bili obasuti vječnom vatrom i doimalo se da niti jedno stvorenje osim samog cara Ignedisa ne može opstati u tome kaosu. Ipak, pavši nepozvani iz mirnog zemaljskog svijeta i prešavši iz neugodnog i neizvjesnog postojanja u neizdrživu stvarnost gdje je propast sigurna, maglovita su stvorenja bila lišena boli i prepuštena samo urlicima drugih upropaštenih bića.

Već su mjesecima poput vječne vatre Ignedisa svađa i razdor plamtjeli u Andrijinoj obitelji, često hranjeni njegovim gnjevnim izljevima nezadovoljstva i napadima zavisti čiji je otrov poput najcrnjeg zla izbijao na vidjelo i ugrožavao sve oko njega. Bez predaha se borio sa beznađem i bezvoljnošću koje su ga sve jače gurale u tamu i tjerale da potpuno, konačno i nepovratno odustane od svega što je ikad za njega postojalo. Već je tjednima bio otuđen od svoje obitelji te Silvija od njega dugo nije čula niti jednu iskrenu i ljubaznu riječ, čistu od bijesa, prijezira i tjeskobne bezvoljnosti.

Nezamisliva i začuđujuća magla nestabilne stvarnosti polupostojanja sada je ostala daleko iza nas, a njen će turobni prizor zamijeniti blagi i umirujući prizor kasnog daruvarskog ljeta koje će zbunjenom i nesretnom Andriji donijeti brojne odgovore. Pobjegavši samo zahvaljujući pukoj milosti sudbine pred mahnitim progoniteljem Egzufrilejom skrivenom u tijelu svoga podanika, junak Anfolije završio je tko zna u kojem vremenu i u tko zna kakvim okolnostima, bačen nemilosrdno u duboko, bezlično i sivo more svijeta iz kojeg je gotovo nemoguće izroniti i zasjati barem na tren. Već je gotovo tri mjeseca prošlo od kobne večeri kad je zavađen sa svojim roditeljima Andrija bahato napustio svoj dom i iskoračio u sablasni vjetar svibanjskoga sumraka, obasipan brojnim lišćem koje je padalo pod neumoljivom snagom oluje.

Činilo se da će demoni uskoro pronaći bespomoćno Anfolijevo tijelo i satrti ga ne davši mu niti jednu priliku, no zahvaljujući milostivoj i razumnog providnosti, uspio je preživjeti svoju bezizlaznu kob. Dok je vrijeme nakon naizgled konačnog poraza nezaustavljivo odmicalo,sablasni žamor se doimao sve tišim i daljim, a nakon nekoliko trenutaka njegovo se tijelo oporavilo, a sva zla energija koja je njime protekle netragom je nestala. Ležeći na hladnom podu labirinta, bezvoljno je promatrao svjetlucajući beskraj kroz njegov niski strop, dok god ne začuje riječi koje ga trgnu iz gotovo bespomoćnog stanja, podsjetivši ga da još nije gotovo.

Mirnu sliku Atrofola koja je nenadmašivom vještinom prikrivala njegovu srž izopačenosti i zla, prekinuo je tutanj iz udaljenih vrhunaca sivoga svoda, prenuvši gospodara nepostojećih iz njegova slatkog sanjarenja o još većim grozotama koje je planirao počiniti. U tome je trenutku Egzufrilej svojim nadnaravnim manipulacijama polako dovodio do susreta lutajućeg Andrije i prelijepe Antonele, koja je puna sreće šetala dalekim daruvarskim livadama sa zavodljivim gorostasom što ju je osvojio, bezbrižno udišući netaknuti zrak blage ljetne večeri i ne znajući da će postati tek bespomoćna marioneta podmukle urote. Jednolična tamna opna svoda počne kroz uske i kratke proreze propuštati malene, ali snažno svjetlucajuće bjelkaste krjesove koji su se, strujeći jednim dijelom svoda, izmjenjivali tako brzo da ih je bilo gotovo nemoguće razabrati.

Već se doimalo da je i posljednji tračak Senuetove nade rođene pojavom neuništive drevne knjige potpuno ugušen, a njegovo klonulo i blijedo tijelo strmoglavo je jurilo niz pakleni ponor. Čak i njegov um je bio iscrpljen uzaludnim nastojanjima da se uzdigne s granice pakla i vrati u zemlju nepostojanja, tako da nije bio niti svjestan što ga je zadesilo. Osjećao se kao da ga neizbježno prokletstvo baca sve dalje od cilja, a potom je isključio svoja osjetila ošamućen naglim zaprepaštenjem, postavši nesvjestan svoje sudbine i prihvaćajući ju bez žaljenja kao da se s njome već pomirio. Osjećao je da će ga tako dugi pad pretvoriti u bespomoćnu olupinu, iz koje je isisano i ono malo života, a njegovim su mislima strujale samo mutne slike ognja i gotovo agonični osjećaji tuge, nezadovoljstva i straha,koje je jedva uspijevao prividno ublažiti.

Surovi sjevernjak mahnito i grubo je šibao poniženog i razočaranog Andriju svojom kočećom hladnoćom, no jadnik se potpuno prepustio njegovoj okrutnosti pomirivši se sa svojim porazom i shvativši da ljubav koju osjeća nikada neće biti ostvarena. Prema gotovo nadnaravnom i nadljudski savršenom muškom biću koje je davno sebi prigrabilo ono što je tek sada postalo njegova želja, osjećao je gorku zavist i bijesnu, razdiruću mržnju, smatrajući ga zlikovcem koji mu je podlo i namjerno otuđio nešto neprocjenjivo i koji mora platiti zbog sve boli koju mu je nanio. Ponesen nerazumnom ljubomorom i očajem nesretne zaljubljenosti nije shvaćao da je on sam kanio unijeti kaos u njihove skladne živote i stasitom mladiću preoteti blago za koje se odavno počeo boriti, pažljivo i brižno ga čuvajući i time ga zasluživši.

Zariven u maglu atrofolskog svoda osjetila sviju lišen ti ćeš biti, sitničavi um će tebi da se poda, polupostojanje ti ćeš iskusiti, mislima ćeš samo postojati bijedan, dodir svijeta nećeš iskusit' nijedan!- riječi ovo kobne kletve bile su posljednje što ih je čuo treći mudrac žedan za istinom osuđen nepobitnom atrofolskom „pravdom“, a agonija oštrih bolova i neopisiva praznina nastala neugodnim istjecanjem sviju osjetila iz njegova trupla bili su zadnje što je jadnik iskusio.

Dok je licemjerni car Egzufrilej lukavo i promišljeno kovao podli plan za što mučniju Vulisardovu kaznu, kroz tanku, sivkastu koprenu njegovih očiju prodirao je umirujući sjaj svjetlucajućih zrnaca koja su kroz njih skladno strujala, njegovo zamišljeno kameno lice bilo je toliko jasno i mirno da se njegov lik činio isklesanim od beživotne stijene i zaustavljenim u vremenu. Ljuti žar njegovih očiju zbog kojeg je optužene izdajice nekoć obuzimala prestrašenost i nezaustavljiva misao o beznađu, a njemu vjerne vojnike poslušnost i strahopoštovanje, već se odavno ugasio, a bijes koji je i njega samog razarao postupno je jenjavao sve dok nije bio ukroćen i sveden na ništavnu jačinu. Prije samo nekoliko zemaljskih godina, dok je Vulisardova svijest još uživala u posljednjim blagodatima kratkoročne spoznaje, bio je potreseni osvetnik koji je zbog neukrotive srdžbe od strogog, ali razboritog cara postao nemilosrdna zvijer.

Još dvadeset dugih godina tiho i neprimjetno se provuklo pored snažne i odlučne Silvije, a ona je sačuvala dobrotu koja ju je činila posebno i voljenom od poštenih ljudi, odbacivši kobnu i opasnu naivnost što ju je nekoć davno gotovo učinila jadnicom posrnulom pred nepravdama svijeta. Sve potresne prepirke koje su bez poštede uništavale njenu smirenost i nekoć svježe rane na srcu stvorene užarenom iglom Klaudijinog otrovnog jezika, ostavila je u dubokoj i gustoj magli koju je stvorilo iscjeljujuće vrijeme.

Zamorno sivilo Atrofola, koje bi u svakome tko nije svjedočio veličanstvenom sjaju života pobudilo tjeskobu, bezvoljnost i čežnju za boljom budućnosti ostalo je daleko iza njega. Kao novo biće, izbrisanih sjećanja na tiraniju cara umrlih i nerođenih i okrutno Akvarbudino izricanje presude, mudrac koji je nekoć očajnički pokušavao razgrnuti veo što skriva smisao stvarnosti, bit će poslan na zemaljski svijet kao neprimjetno, gotovo bezvrijedno biće gušeno pogrešnim ciljevima i prioritetima .Svi njegovi preci bijahu odavno svjesni bolne cijene izvanjskog blještavila i raznolikosti svijeta, a on će još dugo bespomoćno i naivno kročiti Zemljom, prije nego spozna sve njegove teškoće, dovoljno trnovite da se zapita jesu li ljepote svijeta vrijedne sviju patnji.

Nošen zapanjujućim virom stvorenim tek jednim lijenim zamahom Akvarbudinog crnog jezika, drevni spis koji je trebao vječno odolijevati svim nevoljama i biti netaknut zubom vremena, potonuo je u dubine progutan ognjem pakla, a u istovremeno zapanjenom i bijesnom Egzufrileju zapali se još jači oganj ljutnje. Širom je otvorio svoja široka usta izdahnuvši od zaprepaštenja hladnu maglu, vrtlozi unutar njegovih očiju gotovo stanu, kao da je iz njega isisana sva životna snaga, a duboke bore na njegovom kamenom licu na tren se napnu učinivši njegovu tvrdu kožu puno glatkijom. No, ubrzo mu je ledeni dah bio izbrisan vrelinom njegove srdžbe i u magli se raspline kao da da je nikada nije niti bilo, umireni vrtlozi oživiše i pokrenuvši se stvore vatru koja mu je sukljala iz očiju, a duboka bora iznad njegova nosa sablasno se namršti najavljujući nemilost i okrutnu strogoću.

Suočeni s posljednjim trenucima svoga boravka u miru kakvog im je svijet nepostojanja pružio, izigrani mudrac Vulisard, slijepo odani Senueto i nagli, naivni Anfolije već su shvatili da im je došao kraj i da je dugo odlagana agonija sada postala jednostavno neodgodiva.- Naivni izdajniče Anfolijo!- uzvikne Egzufrilej istovremeno svečano i gnjevno, a toliko silovito da se Anfolije prepao i zatresao toliko snažno da se činilo kako će njegovi nepomični, lancima zarobljeni udovi pući od vlastite siline.-Povrijedio si čast moje vojske i doveo u pitanje moj autoritet. Mome si čuvaru oduzeo vrijedno osjetilo sluha i tako ga spriječio da odano štiti granicu moja carstva, opažajući svakog izdajnika koji mu se prikrada ili želi neopažen umaknuti. Ne znam zašto si pokušavao bježati i što je u tvojim očima savršenstvo Atrofola učinilo dovoljno bezvrijednim da ga je smisleno odbaciti, ali ionako nisi imao kamo pobjeći.- gospodareve su riječi zvučale otegnuto i tromo, kao da je tok vremena i za njih same bio zaustavljen.

-Ne razmišljaj sada o svojoj sudbini i o budućnosti Atrofola! Pomozi sačuvati moj vlastiti život! Toliko sam se silno želio boriti za ideale. Zato bi bilo bi besmisleno da sada završim kao bespomoćna olupina bačena u ponor pakla! Ne ostavljaj me, Vulisarde!- vitlajući mačem na svoga zakletog neprijatelja, besramno i bez ikakva straha pred drugom kojeg je izigrao, zaslijepljen svojim nakanama i ciljevima koji ga sprječavaju da shvati tlapnje drugih i razmisli o daljoj budućnosti, Senueto je pozivao prestravljenog i zbunjenog Vulisarda u borbu protiv pripadnika Egzufrilejeve vojske. -Trebali ste se povući dok ste još mogli!

Ubrzo se sve nastavi harmoničnim tokom, kao da mračna ukaza i posljednja ostavština iz svijeta zla nije niti poharala Atrofol i pokušala svrgnuti njenog strogog , ali pravednog vladara. Sve opuštene duše već su zaboravile na nedavne nevolje, osjećajući se kao da je tmurna prošlost ostala daleko iza njih, a pod vedrim sivim svodom, koji niti jednim svojim djelićem nije najavljivao spomena vrijednu oluju, prostirao se gotovo beskrajni stol ispunjen čarobnim užicima svijeta postojanja. Na satenskom svijetloplavom stolnjaku, savršeno glatko i čistom, čija je svaka mrlja iščeznula čim je bila stvorena, ležalo je meso divljači čiji se sočni, puni okus i opojni miris doimaše kraljevskim, a bezbrojne slastice načinjene od najsavršenije čokolade, posute najslađim voćnim sirupom dovodile su duše na granicu lake smirenosti i pretjerane, gotovo razorne euforije.

Na samome rubu stvarnosti nalazilo se neobjašnjivo i nepojmljivo mjesto, mistično, nestalno i nejasno poput sna i vječno poput vremena. Iako je to tmurno središte svega ikad stvorenog i razmeđa triju beskrajnih svjetova bilo oduvijek urezano u tkanje vremena, nikada nije postojalo , a oni koji su se na njemu nalazili smatrani su nepovratno izgubljenima ili nikad rođenima. U svijetu nepostojanja zvanome Atrofol sva bića bijahu neugledna poput sjena, a njihovo utočište je preplavilo prigušeno sivilo izbrisavši svo šarenilo koje se nalazilo u živućem svijetu. No, imali su nešto puno vrednije i bili su lišeni puno goreg zla od bezbolne jednolične tmine. Sa njihovih je pleća skinut teret dugoročne spoznaje i prije nego što uspiju i posumnjati u savršenstvo te vidjeti i najsitnije nedostatke u skromnim blagodatima, njihovo se sjećanje izbriše, a svijest im se povrati u stanje bezbrižnosti, odvojeno od apsolutne sreće, ali također bez ijednog traga tuge.