Blog urednika

Proteklog tjedna boravio sam u Austriji, u području Voralberg u kojem živi približno četiri tisuće Hrvata. Otputovao sam tamo u organizaciji KUD-a Virovitica ciji su plesači i tamburaši uveličali proslavu 20. obljetnice hrvatske plesne grupe «Veseli slavuji» koju čija je umejtnička ravnateljica naša Virovitičanka Sanja Ložnjak Ilija.

Nisam baš neki nogometni fanatik! Naprotiv, ako bih baš morao birati između nogometa i filma odabrao bih film, ako bi mi netko ponudio karte za utakmicu Brazil – Njemačka ili za koncert Rolling Stonesa, izabrao bih Jaggera i društvo, ako bih se morao odlučiti između monografije o Dinamu i zbirke pjesama Miroslava Antića, odabrao pisca glasovitog Plavog čuperka.

Policijska intervencija na uređivačku koncepciju Pitomog radija više je od obične svakodnevne gluposti jer opasno je kada pendrek određuje narodu što će slušati, gledati ili čitati. Još je opasnije kada se to radi u dosluhu s pravosuđem i kada šef lokalne policije sa šefom lokalnog suda u birtiji lista zakon i traži članke koje će voditelje, novinare i urednike strpati iza rešetaka, a narod zaštititi od nepoćudnih stihova i melodija.

Kad umru poznati književnici, glumci, slikari, pjevači ili ljudi drugih zvanja i zanimanja u medijima osvane In memoriam što bi značilo – u sjećanje, na spomen ili u spomen. Kaže se da novine moraju biti pripremljene za smrt javnih osoba, a to znači imati jednog ili više novinara koji u svakom trenutku mogu napisati tekst, prikupiti dokumentaciju, zatražiti izjave meritornih… Dobar novinar i redakcija ne smiju biti iznenađeni.

Kirin je tog dana završavao boravak u Bruxellesu, a ja putovao u Novi Sad! Poveznica je, ako se pitate što je zajedničko tim putovanjima, organizirani kriminal. On se sastao sa europskim povjerenikom za pravosuđe, slobodu i sigurnost Francom Frattinijem koji je Hrvatskoj obećao pomoć u borbi protiv organiziranog kriminala, zaštite granice, korupcije i trgovine drogom, a ja s kolegama iz regije kako bi izmijenili iskustva o izvještavanju o organiziranom kriminalu...

Kažu da fotografije govore više od tisuću riječi, ali ja se ovom prigodom nisam vodio tom mišlju. Bilo je planirano potrošiti puno rečenica, dojmove složiti i pretvoriti ih novinarski uradak zvan reportaža, prenijeti vam baš svaki detalj jer se te subote na terasi «Booma» dešavalo sve ono što reportera može nadahnuti – rijedak događaj i još k tome prvi u našem gradu, ugođaj travanjskog dana koji nije pokvarila ni proljetna kiša, mirisi, vino, avantura nepca i grla, gitara, pjesma, družba, smijeh…

Nekada, u onoj državi, odgovorni su pokušavali prikriti svoju odgovornost (dobro ih pamtim, dva važna druga koja su mi tada otežavala posao i danas su na odgovornim mjestima, jedan čak i vijećnik HDZ-a u Gradskom vijeću) proglašavajući osjetljivu temu općim društvenim interesom i štetom koja može biti nanijeta «cijelom kolektivu». Danas, kad dodirnem «osjetljivu temu» kažu mi da ne volim Virovitici i pišem protiv ugleda ovog grada.

Ustaljeni običaj obilježavanja Međunarodnog praznika rada u Virovitici neumoljivo tone u bezdan.

Možda je prerano o tome govoriti, ali za sve što je napravila Virovitica bi joj se trebala odužiti. Ulicom, trgom, bistom u krugu bolnice...

Tenis je pobijedio rukomet, Miami Viroviticu, a HTV gledatelje.

Vrhunski hrvatski reporter i nenadmašni kozer Jovan Hovan, dobitnik najprestižnijih novinarskih nagrada, među kojima je i ona za životno djelo – «Otokar Keršovani», kojega je nedavno u svojoj kolumni spomenula i «Virovitičanka u Zagrebu» često zna napisati da je izdati profesiju isto što i izdati domovinu.

Toliko su gunđali da ih nema u medijima, a sada kad su došli na naslovnice nije im pravo. Pogledajte ih u Globusu, čak na pet mjesta. Eno ih u Feralu, tri stranice. Dohvatio ih se i Srećko Juradana u Nacionalu. O njima su jučer ujutro pola sata pričali na Hrvatskom radiju, preksinoć su o «zlatnim virovitičkim dečkima» raspravljali u emisiji «U sridu» Nove TV.

Novinari su osvjedočeni mutikaše, spletkaroši, smutljivci, lašci i strani plaćenici koji lažu, izmišljaju, izokreću riječi, vade iz konteksta, vide i ono što drugi ne vide…

Nekako mi se čini da je taj Barcs uvijek par koraka ispred nas. Prije nego mi otvorili su male obiteljske trgovine, tamo su prije nego u Viroviticu stigli veliki trgovački centri, u Mađarske bazene smo se išli kupati dok su u našem kreketale žabe.

Koja muka mora natjerati čovjeka da u sred bijela dana, umjesto u toploj sobi vrijeme provode satima stojeći na ulici vičući: «Ma dajte ga nama», «Lopovi!», «Treba njemu vrat odrezat», «Na vile ga nabodite»… ?

Mi smo sajam iskoristili kako bi izlagače koji to ne znaju upoznali s našim portalom, a one koji znaju da svakodnevno mogu doći vidjeti što ima novoga, podsjetili da smo tu.

U nekom magazinu, ne tako davno, Virovitica je proglašena narodnjačkim gradom. Nedovoljno informirani novinar pisao je o tome kako ovdje vladaju samo cajke i kako iz svakog lokala dopiru zvuci narodne glazbe.

Danas je do mene došlo nepotpisano pismo s privitkom naslovljenim «Virovitičko pravosuđe: čvrsta poluga u rukama obitelji Jerešić». Od kada je Interneta i elektronske pošte nisam dobio pismo uredno upakirano u plavu kuvertu pa ubačeno u poštanski sandučić što me je već zato posebno iznenadilo.

Požeški lokalni kauboji nikako da siđu s novinskih stranica. Protestiram s ovog mjesta i optužujem sve kolumniste, komentatore i urednike za medijsku zapostavljenost Virovitičko-podravske županije.

Ako ste stisnuli želudac i uspjeli odgledati onu sramotu preksinoć u Otvorenom onda znate kako je nama kada se vraćamo s vijeća, skupština, poglavarstava, povjerenstava i inih kružoka na kojima sudjeluju "naši", "vaši" i "njihovi". Hoću kazati da onaj cirkus koji su nam priredile požeške političke protuhe nije ništa novo u lokalnoj politici Hrvatske jer svaki grad ima svog Bagarića, Zeca, Lujanca i Ronka.