Blog urednika

Uoći parlamentarnih izbora Josip Đakić je diskriminirao ljude po imenu: Ranko, Rajko, Rade, Veljko i Zoki - čini mi da su izbori u Srbiji.

Dvadeset godina prizivamo red u društvu, sad kada se on počeo uvoditi to nazivamo represijom.

Nije prvi put da ljudi kratke vijesti nastale na osnovu policijskih priopćenja nazivaju „napisima“ i da novinare optužuju za sadržaj informacija koje, u takvim slučajevima, samo prenose.

Badava nam sve te maćuhice, aleje i cvjetni satovi kad su nam građani bolesni, kad moraju preskakati lešine i strahovati da ne padnu u šahte.

Nekritičko isticanje i obožavanje jedne osobe kao nepogrešivog vođe svekolikog razvoja i napretka grada nije ništa drugo nego definicija pojma kulta ličnosti.

Rokovo već 15 godina bezuspješno traži formulu, nikako da se profilira i da konačno postane prepoznatljiva manifestacija. Programi koji se mogu raširiti na cijelo ljeto trpaju se u tih dvanaest dana, miješaju se kruške i jabuke, termini se vrlo često preklapaju pa se sve ponekad pretvori u kaos.

Pod egidom „svjetski ekskluziv“ (baš kao da je skinut s popisa epehaovih turbo-senzacionalno-ekskluzivno priglupih naslova za podcjenjivanje zdrave pameti čitatelja) službene internetske stranice Virovitičko-podravske županije donose „neslužbenu vijest iz krugova bliskih Vladi Republike Hrvatske“ da bi se u okolici Virovitice mogla graditi prva svjetska svemirske stanice sa teleportacijskim uređajem.

Ako zahtijevamo da se objavi Registar branitelja kako bi prepoznali uljeze, ako tražimo da poljoprivrednici javno objave spisak onih koji koriste poticaje kako bi se otkrile zlouporabe onda možemo tražiti i javno objavljivanje imena onih koji su uništili hrvatsku novinarsku instituciju.

Ministar u Britaniji odstupio jer je lagao policiji, a u Virovitici imamo pravomoćno osuđenog župana koji je pod skrivenim imenom vrijeđao građane, gradonačelnika upletenog u najveću korupcijsku aferu u povijesti Hrvatske i saborskog zastupnika sa sijaset kaznenih prijava, ali o ostavkama ne pomišljaju unatoč tome što su ljudi na izborima jasno rekli što misle o njihovom (ne)djelima.

Josip Đakić nazvao je prijedlog izmjene Zakona o sprečavanju sukoba interesa, demagoškim trikom, rekavši da će odsada sredstvima upravljati politički podobni.Od svih HDZ-ovaca našao se o tome govoriti upravo onaj koji dolazi iz županije poznate po tome da ne možeš ni ulice čistiti ako nisi politički podoban.

Ovaj blog namijenjen je svim onim čitateljima koji žele znati zašto uvodimo reda među komentarima pod člancima, svim prijateljima koji su ovih dana zvali telefonom ili slali sms, fb i mail poruke, dobronamjernim i zabrinutim komentatorima i onima koji su mene i moje suradnike nazivali bolesnicima, kretenima, budalama i šta ti ja znam kakvim ne sve pogrdnim imenima.

Hrvatska bukti! Stotine radnika prosvjeduje u riječkom brodogradilištu, osječki pivari ne kuhaju zlatnu tekućinu, štrajkaju dubrovački građevinari, više mjeseci plaće nije dobilo tisuće radnika od Vukovara do Splita, od Slavonskog Broda do Pule, štrajk su najavili i radnici Keramičke industrije Orahovica, a ministar Šuker nas širokim osmijehom uvjerava da je sve u redu, da je stanje pod kontrolom i da svi mogu mirno spavati. Iz ministarske perspektive problema dosita nema.

Rečenica „A sada prisavska posla“ kojom je urednik i voditelj Dnevnika HTV-a Siniša Kovačević neku večer u središnjoj informativnoj emisiji najavio jedan od priloga zasigurno će uči u udžbenike televizijskog novinarstva. Budućim novinarima to se može tumačiti kao ironijski način ograde od materijala koji, po zapovjedi nadređenih, urednik mora uvrstiti među događaje dana od nacionalnog interesa, a sam zna da sramotni prilog koji je uslijedio ni po čemu nije zadovoljio kriterije top vijesti za Dnevnik.

Kao i u većini teških stvari u našem društvu posao umjesto obitelji, društva, policije i pravosuđa moraju odraditi mediji: Okrenite kameru, isključite ton, osudite primitivizam…

Mudrijaši iz Banskih dvora i s Pantovčaka smatraju da krizu moraju solidarno rješavati umirovljenici, učenici, poljoprivrednici, branitelji i radnici, jednom riječju građani. Da, kada je u pitanju globalna kriza čiji nas krak tek sada udara jačinom zamaha golf palice od koje igrač može oglušiti, ali nikako ne za onaj, veći dio, koji su sami izazvali i čijim udarcima odolijevamo već godinama. Pa nisam ja kriv, a globalna recesija nikao, što Hrvatska ima 126 gradova i 429 općina, dvostruko više od jedne Engleske koja pak ima 15 puta više stanovnika nego Hrvatska i što neki načelnici imaju veće plaće nego ministri.

Ima još nešto tragičnije za Hrvatsku od televizijskog kršenja zakona i novinarske služinčadi a to je da budući hrvatski predsjednik postane čovjek koji će možda kazati da je i autor pjesme «Jasenovac i Gradiška stara» i svi junaci iz te tragičnice, a spominje se i Maks osobno, zaslužili najoštriju kaznu ali su se, eto, i oni borili za interese Hrvatske na neki svoj način – maljem, kamom, nožem, kamenom, plinom, streljivom, dravskom, savskom i dunavskom vodom, pjesmom te rasnim zapovijedima, uredbama i zakonima.

Vijest da na nekom odjelu virovitičke Opće bolnice već dvije godine leži pacijentica čija obitelj traži eutanaziju u Viroviticu donijeli su suradnici one besprizorne komercijalne televizije kojoj je senzacija u pravilu ispred informacije, čiji novinari ne znaju nalaze li se u Virovitici ili Vinkovcima i čiji urednici, sudeći po sramotnom prilogu u kojemu su bolesnu ženu nazvali noćnom morom, ne znaju ili ne žele znati što je etika u novinartsvu.

Puno je nepoznanica u toj reformi i koliko se god trudio, ministru ne polazi za rukom objasniti zašto građani Hrvatske, čija je stopa doprinosa za zdravstvo najveća u Europi, sada moraju plaćati dodatni harač, namet ili danak za osnovne zdravstvene usluge. Oprostite gospodine ministre, znam da ne volite ove izraze, ali ja se, kad u liječničkoj ordinaciji moram posegnut u džep i platiti ono što sam već jednom platio, osjećam kao netko koga harače.

Na putu do Novinarskog doma u Zagrebu gdje smo slušali odlično predavanje o legendarnom reporteru Franji Martinu Fuisu razgovaramo o tome jeli on virovitički ili zagrebački novinar. Na tu temu nije nas naveo naslov tribine («Zagonetna smrt zagrebačkog reportera») već navada da sve naše ljude koje su potekli iz Virovitice strpamo u isti koš bez obzira jesu li živjeli i stvarali u Virovitici, tu išli u gimnaziju ili su, tek usput, ovdje rođeni. Čvrsto sam branio uvjerenje da nekog možemo smatrati našim novinarom, glumcem, pjevačem, pjesnikom, inženjerom, liječnikom, sportašem, odvjetnikom ili sucem samo ako radi u Virovitici ili za virovitičke firme. Mogli bi proći i oni čije srca kuca za ovaj grad i koji mu, na ovaj ili onaj način pomažu, spominju ime, lobiraju, ovdje dolaze na vikende i godišnje odmore, posjećuju prijatelje ili su aktivni u Zavičajnom društvu.

Ovog tjedna napustio na je Anđelko Erceg, izdavač i glavni urednik Makarske kronike, lista za kojeg kažu da je promijenio sliku o lokalnim medijima u Hrvatskoj. Umro je u svojoj Makarskoj u 53. godini života, nakon teške bolesti. Makarska je daleko od Virovitice, «Makarska kronika» vjerojatno Viroviticu nikada nije spomenula, a većina Virovitičana nije imali prilike vidjeti i čitati te novine. Nemam ni ja s Makarskom ama baš ništa, tamo sam zadnji put bio još prije Domovinskog rata, nisu me privikle ni prekrasne plaže jedne od najljepših rivijera na Jadranu. Koliko znam, malo je Virovitičana koji imaju veze s Makarinama ili Makarankama, a ne poznam nikoga tko se predstavlja kao «makarska zet» ili «makarska nevjesta».